piše: Branimir Perković za index.hr

Prije nekoliko dana predsjednik Milanović raspisao je datum održavanja parlamentarnih izbora za 10. saziv sabora. Ovi izbori će biti ključni, kao što su bili ključni svi ostali izbori do sada. A možemo biti sigurni da će i svi izbori nakon ovih biti ključni.

Baš kao što nas Stožer civilne zaštite već više od mjesec dana uvjerava da su baš sljedeća dva tjedna ključna za suzbijanje korone, tako nas razni političari pred svake izbore uvjeravaju da su baš ti izbori ključni.

Nema u tome ništa maliciozno ni specifično za Hrvatsku. Radi se o dijelu demokratskog folklora kojim se želi što veći dio ljudi uvjeriti da izađu na izbore i tako osigurati snažniji legitimitet za novu vlast. Ali u Hrvatskoj te poruke o važnosti izbora zvuče posebno isprazno, pogotovo iz ekonomskog kuta. Svjetonazorski je možda i bitno hoće li državu voditi HDZ ili SDP, hoće li HNS biti u koaliciji s jednima ili drugima, što će napraviti Škoro i Most, ide li HSLS samostalno na izbore ili u koaliciji, ali po pitanju ekonomskih politika, teritorijalnog ustroja jedinica lokalne i regionalne samouprave, efikasnosti i veličine javnog sektora, mirovinskog i zdravstvenog sustava itd., razlike su minimalne ili nikakve.

Ma koliko netko mislio da je bitno kakav je odnos vlasti prema Bleiburgu, Titu, partizanima i ustašama ili Jasenovcu, puno je važniji njihov odnos prema sadašnjosti i budućnosti.

Nekima je to šokantno, ali gospodarska pitanja važnija su od partizana i ustaša

Nekima je to šokantno, ali pokazalo se da su za stopu nezaposlenosti, rast standarda, kretanje plaća, visinu mirovina, održivost mirovinskog i zdravstvenog  sustava i sl. važniji porezna politika, reforme mirovinskog sustava, gospodarska politika, zdravstvena politika, obrazovanje i uređenje javnog sektora nego pitanja o partizanima i ustašama. I odgovori na ta pitanja će imati puno više utjecaja na demografiju, plaće, zaposlenost, mirovine i zdravstvo od odlaska ili neodlaska na Bleiburg.

Daleko od toga da svjetonazorska pitanja nisu bitna ili da ne trebaju imati nikakav utjecaj na političke odluke, jer su dio politike, ali u Hrvatskoj su takva pitanja postavljena na pijedestal i izjednačava ih se sa samim smislom politike, koja je puno širi pojam. Svjetonazorska pitanja imaju puno manji utjecaj na stvarni život od ekonomskih i upravnih pitanja, a upravo ekonomska pitanja birači u Hrvatskoj zanemaruju.

Po ekonomskim pitanjima sve stranke nalikuju jedna na drugu

Zbog toga sve velike stranke po ekonomskim pitanjima nalikuju jedna na drugu. Unatoč tome što svi pozivaju na smanjivanje broja županija i općina prije izbora, to se nikad ne dogodi. Unatoč tome što se često poziva i na racionalizaciju ili smanjivanje javnog sektora, to se također nikad ne dogodi. Zadnjih nekoliko izbora se pozivalo i na smanjivanje poreza, ali ni od toga ništa. Ekonomske teme, koje su u razvijenim državama ključne u političkoj areni i oko kojih se vode glavni politički sukobi, u Hrvatskoj spadaju u rang političkih parola koje se ponavljaju više da se ispuni forma, a iza njih ne stoji nikakva namjera da se njima ozbiljno pozabavi.

Sudeći prema svemu, razlog tome nije to što sve političke opcije bježe od ekonomskih tema. Dapače, izgleda da je inzistiranje na ekonomskim temama za vrijeme izbora put u političku smrt, posebno ako se predložena ekonomska rješenja ne uklapaju u dosadašnji ekonomski narativ koji je vladao u Hrvatskoj. Nameće se zaključak da se većina građana RH, ili barem oni koji izlaze na izbore, slaže s dosadašnjim ekonomskim politikama koje su se provodile, a oni koji ne izlaze na izbore su sasvim indiferentni ili ih prešutno podržavaju jer se još nikad nije dogodilo da neka politička opcija mobilizira dovoljan dio biračkog tijela ekonomskim pitanjima. Rijetki su oni koji su u tome uspjeli, primjerice SNAGA, ali u tom slučaju se radilo o uskom ekonomskom pitanju koje je ljude direktno pogađalo, odnosno o političkoj opciji utemeljenoj na uskom interesnom pitanju švicarskih franaka. I Živi zid je narastao zbog problema ovrha, što je također usko područje. No ako se na ekonomska pitanja gleda s makro pozicije, ona su prosječnom biraču u Hrvatskoj sasvim nebitna, bolje ih je ne spominjati. Eventualno se može pozivati na jačanje dosadašnjih ekonomskih politika, nikako na njihovu promjenu.

S ekonomske strane je nebitno tko će pobijediti

Stoga je s ekonomske strane sasvim nebitno tko će pobijediti na izborima. Subvencije u poljoprivredi će i dalje rasti, a poljoprivreda će propadati, javni sektor će i dalje biti neefikasan, birokratiziran i politiziran te se po tom pitanju neće napraviti ništa, broj jedinica lokalne i regionalne samouprave se neće mijenjati, porezna politika će se stalno mijenjati forme radi bez smislenog smjera prema smanjenju poreznog opterećenja ili promjeni poreznog sustava, turizam će još biti sredstvo kupovanja socijalnog mira s manjkom hotela i prevelikom sezonalnosti, uvjeti za investicije će još biti takvi da strane investicije zaobilaze Hrvatsku u širokom luku, stopa radno aktivnog stanovništva i dalje će biti sramotno niska dok se uvode politike koje sprječavaju njen rast, mirovinski sustav će biti sve manje održiv dok se početna mirovinska reforma s drugim mirovinskim stupom sabotira zakonskom obavezom mirovinskim fondovima da moraju primarno ulagati u državne obveznice, tj. financirati državu.

Nadalje, zdravstvo će se i dalje raspadati bez konkretnog plana kako ga racionalizirati, bilo djelomičnom privatizacijom kao što su napravile mnoge države EU ili popravljanjem trenutno stopostotno javnog zdravstva, državni monopolisti će još postojati i opravdavati svoje monopole ostvarenom dobiti kao da je to jako teško za ostvariti kada ti država osigurava da jedini možeš obavljati neku djelatnost, skupu autocestu će se i dalje plaćati dva puta, jednom iz trošarina na gorivo, a drugi put kada se koristi, većina općina neće biti financijski samoodrživa i većina prihoda će im odlaziti na plaće zaposlenih itd.

Kad opozicija postane vlast, nastavi s istim ekonomskim politikama, samo ih malo prilagodi svojim ljudima

Tema je jako puno i iako cirkuliraju medijskim, pa i političkim prostorom, uoči izbora se zaboravi na njih. Spominju se primarno kao kritika vlasti, ali opozicija nikad ne želi iznositi konkretne planove za njihovo rješavanje, osim u obliku parola. A kad jučerašnja opozicija nakon dobivenih izbora postane vlast, nastavlja s istim ekonomskih politikama. Jedino što se dogodi je da trenutni ekonomski sustav i politike prilagodi da budu korisnije njihovim biračima, tj. postavi svoje ljude na čelne pozicije javnih poduzeća i monopolista, preuzme pozicije u neefikasnom javnom sektoru, poveća državna davanja kao subvencije da bi kupila socijalni mir, preusmjeri državna sredstva za pomoć jedinicama lokalne samouprave prema općinama i gradovima u kojima vladaju njihovi kadrovi ili oformi novu agenciju.

Ljudima ne smetaju brojne općine i županije, smeta im ako oni nemaju korist od toga

Realno, njihovi birači to i očekuju. Ne smetaju građanima RH agencije, općine, županije, državni monopolisti, subvencije, birokratski uhljebi, korupcija, nepotizam i krađa zbog toga što vide problem u svim tim nepotrebnim i štetnim institucijama/pojavama, nego zbog toga što oni sami ne mogu iskoristiti sve te kanale za stjecanje koristi.

Ne vide problem u lošim institucijama i lošim politikama zbog toga što misle da su štetne, nemoralne ili uzaludne, nego zato što njima upravljaju “njihovi”, a ne “naši”. Kad “naši” dođu na vlast i preuzmu sve institucije koje su prije postojale te provedu sve poteze koji su se prije provodili, onda će sve odjednom profunkcionirati, misli prosječni građanin RH. Misli da sve što se do sada radilo ne funkcionira zbog toga što su to radili “njihovi”, a ne “naši”, a ne zato što se stvari ne trebaju tako raditi. Kad “naši” budu radili ono što su radili “njihovi”, onda će sve profunkcionirati.

Očito građanima RH gospodarska situacija u Hrvatskoj odgovara jer ne žele nikakvu promjenu gospodarskog smjera kojim Hrvatska ide, a koji je rezultirao duljom prošlom krizom nego u ostalim državama, sporijim gospodarskim rastom u odnosu na usporedive države, a kako nas čeka nova gospodarska kriza, možemo prilično sigurno tvrditi da će se ista situacija ponoviti i da će opet to biti sasvim prihvatljivo biračima. Dapače, ako se i traži nekakva promjena po pitanju ekonomije, onda se traži intenziviranje politika ili smjera kojim se išlo u prošlosti.

Hrvatska politika je osuđena na neprekidne rasprave o prošlosti jer očito većina birača smatra da je sadašnjost prihvatljiva ako vladaju “njihovi”, a odlična ako vladaju “naši”, kao i budućnost. I sve što se radilo nije funkcioniralo samo zato što su to radili “njihovi”, a kad iste stvari budu radili “naši”, onda će odjednom profunkcionirati.