Na današnji dan navršava se točno 36 godina od smrti prerano preminulog pjevača Atomskog skloništa Sergia Blažića. Popularni Đoser, kako su ga svi tada u Puli i na domaćoj rock-sceni zvali, izgubio je bitku sa opakom bolešću, ali je u srcima svojih prijatelja ostao zapamćen kao plemenita osoba, dobar čovjek i vrhunski rock-pjevač.Zasigurno jedan od najboljih u nas!

Piše: Damir Strugar

Imao sam tu sreću i privilegiju da sam razvoj grupe Atomsko sklonište pratio od samih njenih početaka, tamo negdje još 1976.godine, kada ih je okupio legendarni tekstopisac i idejni vođa Boško Obradović. Đoseru se tada ostvario životni san. Pjevanje u rock-grupi Atomsko sklonište i glazbena karijera, bilo mu je daleko značajnije i draže, nego vođenje njegovog tada kultnog kafića „052“ kojeg je nekako u to vrijeme baš tada otvorio u Premanturi. Sjećam ga se kao klinac, kada sam pohađao osnovnu školu „Vladimir Gortan“ na Stoji, kako je dolazio sa svojim tamno-plavim sportskim „Alfa Romeom“ na predavanja u Srednjoj ugostiteljskoj školi. Tamo je završavao ugostiteljski tečaj, kako bi dobio licencu za otvaranje kafića, koji tada, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u Puli nisu ni postojali. Uvijek se,kada bi dolazio, iz njegovog auta čuo prodorni zvuk rock-hitova grupa Deep purple, Led Zepellin, Uriah heep, Bad Company, Queen i drugih. Kasnije, kada sam se kao mladi novinar družio s njim, znali smo često pričati o rock glazbi, koja mu je sve na svijetu značila. Uz nju, volio je jako i nogomet. Bio je jedno vrijeme golman legendarnog pulskog općinskog   niželigaša , nogometnog kluba „Staklar“, a potom i sponzor malonogometne ekipe „Park Avenija 69″.

MEMORIJAL ĐOSER U PULI..

U spomen na njega, 1988. godine nas je nekolicina njegovih prijatelja i pokrenula u Puli „Memorijal Sergio Blažić – Đoser“. Originalni Organizacijski odbor, sastavljen od 7 članova (Marijan Krivičić, Vlado Orlić, Marijan Milovan, Milan Rašula, Bruno Langer, Zoran Simić i Damir Strugar) radio je potom čak 17 godina zaredom najveću i najuspjeliju estradno-sportsku humanitarnu manifestaciju u zemlji. Međutim, kako je vrijeme prolazilo zbog neadekvatne podrške grada i regije, zavisti pojedinaca, te idejnih neslaganja oko koncepta manifestacije unutar Organizacijskog odbora došlo je do razlaza. A potom je i „Memorijal Đoser“ kao takav, definitivno ugašen. Šteta, jer da je bilo samo manje vlastitog egoizma, malo više zdravog razuma, suradnje i međusobnog povjerenja, manifestacija bi živjela i dan-danas. Naravno, u nekom sasvim novom obliku, prilagođena današnjici i novim zahtjevima publike. Pa ipak, usprkos tome, Sergia – Đosera, rock publika pamti i pamtit će kao jednog od zasigurno najboljih domaćih rock-vokala.  /Damir Strugar/