Nije se više lako igrati bizarnostima, Barbika i nije tako bezazlen lik kako se našem priučenom povjesničaru umjetnosti čini. Ta lutka je danas neizbrisiv dio naše civilizacije i u svjetskim razmjerima znatno značajnija i poznatija od gospodina Jakovčića

Točno onako kako klasična partijsko-politička retorika nalaže, tako je naš župan zloupotrijebio jednu govornicu da bi s nje odaslao poruku, iako za to nije bilo vrijeme ni prigoda… a to će reći službeni stav Partije…. to će reći dogma… to će reći da je »prokazani« tip opasnih namjera… to će reći da je »predmet zaključen« te se o tome više nema što reći.

E pa šefe partije, dragi Ivane, govorit ćemo i veselit ćemo se jer naša sugrađanka La mula de Parenzo – bar toliko zaslužuje.

Naime, na otvaranju novoadaptiranog kazališta, koje župan Jakovčić naziva »kino«, jer, kako reče, »kada ga je on posjećivao svi su ga zvali kino«, naprosto nije mogao propustiti a da prisutnima ne uputi, i pored gotovo svetog i velebnog trenutka, da se buduća skulptura »La mula de Parenzo« njemu ne dopada, jer sliči na – Barbiku. Poruka je odaslana meni na znanje, koji bez partijskih suglasnosti vodim projekt postavljanja skulpture, a Narodnoj Vlasti – na ravnanje.

Pod A: Nije se više lako igrati bizarnostima, Barbika i nije tako bezazlen lik kako se našem priučenom povjesničaru umjetnosti čini. Ta lutka je danas neizbrisiv dio naše civilizacije i u svjetskim razmjerima znatno značajnija i poznatija od gospodina Jakovčića.

Pod B: Valja prije očistiti pred svojim pragom. Spominjati bezazlenu »Mulu« na otvorenju kazališta doista je licemjerstvo. Naime, vjerovali ili ne, kazalište je obojano u – crno. Vandalski čin bez presedana, neshvatljivo nasilje nad 120 godina starim spomenikom kulture, bez imalo stida spram prethodnika. Slavoluk pozornice je poput divovske gizane pećnice. Štukature slavoluka: grifoni, putići, muzički instrumenti, dekoracije naprosto vape za izvornim bojama i zlatnim sjajem. Pa zar se nije moglo skočiti do Venecije, Pule, Rijeke, Splita, čija su kazališta također, ne tako davno, renovirana. Tako danas naše kazalište, a Jakovčićevo kino, podsjeća na bastarda između spalionice i drugorazrednog diska (fotelje su u redu, iako bi bilo bolje da su crvene umjesto crne). Za taj »crnjak« nitko nije prozvan s govornice.

Pod C: Tražeći mogući predložak za lik »La mula de Parenzo«, pažljivo sam fotokopirao stare razglednice iz knjige »Srdačno vaš Poreč« te fotografije Poreča iz 19. stoljeća, tražeći na njima djevojke i gospođe, moguće »La mule«, da bi kipari imali što više »izvorne literature« kao predložak. Tiskao sam i mali promidžbeni katalog na tu temu. Jedina skulptura žene u našem gradu iz vremena kad je nastala pjesma je friz na pročelju zgrade adaptiranog kazališta u vidu grupe figura koju sačinjavaju dva sjedeća puta i u sredini stojeća muza koja drži liru. Dječačići imaju u rukama uobičajene simbole kazališta: maske komedije i tragedije. Nažalost, maska komedije je davno pala. Pred nekoliko mjeseci sam Edu Kosu, nadzornom organu, ukazao na tu grupnu kompoziciju, a on mi je rekao da je nađena ruka žene te da će je vratiti. Ja sam mu rekao neka pogleda bolje, jer fali i komedija. Nije me razumio, i tako je adaptacija ostala samo na »tragediji«.

Dragi šefe, da sublimiramo: Barbika je čista kopija naše muze, a kako je po vama i »La mula« kopija Barbike, to će reći da je Barbika čista kopija naše Porečanke.

Pod D: Osobno mi je vrlo drago da se naš župan počeo intenzivno baviti likovnom umjetnošću. Postao je performer. Otud i njegov lik na kalendaru istarskih likovnjaka. Ivanov performans »Aj, zaronila foka u vištitu i kravati« koji je nedavno objavio i naš list, neobično mi se dopada, iako mislim da pučanstvo nije shvatilo osnovnu poruku.

Što se, pak, tiče skulpture »La mula de Parenzo«, ona spada u tzv. gradske intervencije, »ilustracije«, urbanu ugođajnu skulpturu kao što je »Đulijeta« u Veroni, »Mljekarica« u Rijeci, »Madonina« u Trstu, »Kumica« u Zagrebu ili više skulptura na tržnici u Münchenu. One se ne mogu uspoređivati s velikim monumentima nacionalne vrijednosti kao što je, recimo, spomenik na Trgu slobode u Poreču. Tim remek-djelom, kojim nas je počastio IDS u povodu 15 godina svoje vladavine, svi smo jednoglasni: od laika, slikara, povjesničara umjetnosti, građana, političara, financijera, da je monument – ružan, nemušt, skromnih umjetničkih poruka, na potpuno krivom mjesto, ne komunicira s trgom s kojim se ni stilski ne stapa, nefunkcionalan je (famozna, nevidljiva bide-fontana nikako da proradi). Naravno, financijeri se ne slažu s njegovom cijenom, koju uspoređuju s onom čuvenom svetopetrovom kajganom. Na istom velebnom skupu prilikom otvorenja kazališne dvorane, od dotične skulpture (za koju još nismo saznali ni službeni naziv) ogradio se i sam gradonačelnik. I što sad, Ivane Jakovčiću?

Pod E: Što se tiče naše »La mula de Parenzo«, djela pulskog umjetnika Milana Legovića, ona će biti ljepša od Barbike, »Mljekarice«, »Sirene«, »Kumice« i »Đulijete«, jer se ona nama upravo takva hoće. I vjerujte, Ivane, čovječe od Vlasti, nikom ona neće smetati i nitko se nama poradi nje neće smijati, svi će joj se radovati, jer se stvara spontano, s ljubavi i dobrotom, bez politikanstva. Zamišljena da bude dopadljiva (a ne dramatično moćnih linija i napetosti oblika kao skulptura na Trgu slobode), stasita, nerealno izdužena, slatkica-barbikica, blago erotična, lijepa i pametna, ali i ponosna držanja. Milan Legović napravio je savršenu imaginarnu Porečanku iz pjesme »Djevojka iz Poreča«, što će reći »La mula de Parenzo«. Napraviti nešto dražesno je umijeće, a ne kič.

Ovog ljeta smo pred vrlo uglednim i brojnim skupom Porečana u zgradi Zajednice Talijana predstavili »La mulu«: maketu veličine 40 cm i fotografiju u prirodnoj veličini. Gotovo plebiscitarno je prihvaćena. Iskrsnula je samo jedna opravdana primjedba – premala guza. Argument je bio opravdan, jer stih kaže »la ga el kul in fora/se po giocar la mora/tressete e briscolon«. Ako je šjora Rica, moja bivša susjeda iz starogradske jezgre, rekla »To je ona«, ako je doc-Porečanka intelektualka i grofica Ippolita Cerri rekla »Sviđa mi se ta mula« i odmah joj našla mjesto gdje je treba postaviti, onda mene politiziranje i barbiziranje s političko moćnih govornica ne zabrinjava pa ni zanima.

Pod F: Ja bih odustao odmah, odmah po osudi sekretara partije, jer ja san revnosni vojnik partije, nažalost stvar je otišla predaleko. Mnogi ljubitelji naše buduće brončane sugrađanke: poduzeća, obrtnici i udruge, među njima Riviera i Laguna, odazvali su se na zahtjev i financijski pomogli izradu skulpture. Pa i gradovi prijatelji (baš je zanimljiva situacija, gradovi prijatelji grada Poreča pomažu »Porečanku«, a Grad Poreč i »viša politika« je opstruira). Svaki od njih, osim pratećeg pisma, dobio je tri fotografije »La mule«: s boka, sprijeda, odostraga – da ne bude mačak u vreći, a tek potom – uplatnicu. Najdemokratskije što sam umio, a pored toga za svakih 200 uplaćenih kuna dobiva se po jedna knjižica koja će govoriti o realizaciji cijelog projekta.

Pod G: Dakle, dragi Ivane, ovog puta računaj na moj građanski neposluh. Ja računam i na tvoj ne-sluh, ali bar dozvoli Gradskom poglavarstvu Poreča da dade odgovor, jer i »ne« je odgovor. A da pokreneš izradu druge »La mule«, vjeruj, ja bih te podržao… postoje dva spomenika Josipu Brozu, dva Franji Tuđmanu, dva spomenika Nikoli Tesli, pa zašto ne bile i dvije Porečanke. Jedna bi bila lijepa – ova naša, a druga bi bila »oslobodi nas Bože« – ona vaša.

A što se tiče naše »Mule – Barbikice«, samo malo strpljenja, doći će i za nju vrijeme, a i naći će se mjesto pod suncem. Formula je provjerena: »Moreš koliko ćeš, ma ne i dokle ćeš«.