Jedno je nedavno istraživanje pokazalo da su najviše plaće zaposlenika u javnim službama. Odnosno državnim tvrtkama i državnoj upravi. Dakle zaposlenika koji ovise o sredstvima javnih proračuna. Odnosno državnog proračuna. Sa druge strane, najniže su plaće, ili među najnižima kod zaposlenika koji rade u proizvođačkim tvrtkama dakle u, većinom, privatnim tvrtkama.
Vjerojatno je sve nas zaprepastila činjenica da je u državnoj službi u zadnjim razdobljima zaposleno "nekoliko" tisuća zaposlenika. Dakle na poslovima koji ovise o javnim proračunima. Koliko je to logično, svatko će od nas imati svoj stav.
Međutim, potrebno je odgovoriti na pitanje zašto se u anketama primijećuje da bi velika većina mladih ljudi najradije radila na poslovima koji ovise o javnim proračunima.
Na to pitanje mogu odgovoriti čak i iz svog osobnog iskustva. Naime, krajem 2004.-e sudjelovao sam na natječaju za prijem u jedno ministarstvo u koje na kraju nisam bio primljen. Primali su nekih 30-ak zaposlenika. Na ispitu je samnom bilo oko 170 ljudi. Mislio sam, obzirom da imam solidno obrazovanje, uz tri strana jezika i iskustvo na prijašnjim poslovima čak i imam neke šanse. Ispitivač nam je kazao da se ne nadamo previše, jer uz dvoranu u kojoj smo se nalazili, ispit polaže jednak broj ljudi u još četiri dvorane. Dakle oko 700 ljudi za 30 radnih mjesta !
Ja sam osobno ispit polagao baš zbog blagodati koje sam očekivao od državne službe. Siguran posao i naravno, bezbrižno radno mjesto. Barem sam ja imao takav stav, ali mislim i svi ostali. Besplatan parking pred ministarstvom, jeftina klopa u menzi, plaćeno ovo, plaćeno ono, radno vrijeme 8 sati uz obvezene pauze, ogroman sindikat uza mene, a zapravo i nisam očekivao da ću nešto previše raditi u odnosu na privatni sektor.
Ne umanjujući rad i trud zaposlenika u državnim tijelima, u privatnom je sektoru situacija daleko ozbiljnija, obzirom da svako radno mjesto zahtjeva angažman koji će osigurati prihode. A taj je novac u privatnim tvrtkama često podložan promjenama iz godine u godinu, pa se tako i plaće u privatnim tvrtkama mogu mijenjati iz godine u godinu bez zaštite države. I iz tog novca iz privatnog sektora se ubere najviše poreza iz kojega se plaćaju skupo plaćeni voditelji javnih tvrtki.
Premda u privatnoj tvrtki postoji mogućnost bržeg napredovanja i stalnog rasta plaća, postavlja se pitanje zašto tako veliki broj ljudi hrli u državne tvrtke?
Možda baš zbog toga što određena proporcija razmišlja kao što sam i ja razmišljao. Jer odluke u državnim tvrtkama donose neki drugi ljudi, ljudi koji se na glavnim mjestima mijenjaju svake 4 godine. Dok se ostali zaposlenici najčešće ne moraju opterećivati hoće li i njihovo mjesto ovisiti o uspjehu organizacije ili rezulatima izbora.
Osim pitanja zašto toliko velika proporcija ljudi želi baš u državne firme, postavlja se i pitanje vrlo visokih primanja voditelja organizacija u potpunom ili većinskom državnom vlasništvu. Uz sve ostale blagodati koje imaju, poput automobila, mobitelja, jeftinih ručkova ili ručkova na račun države.
Za takvu situaciju nisu krivi niti oni, a niti država. Najveću krivicu snosi nezainteresiranost šire javnosti za takvu situaciju, i to javnosti koja i plaća te zaposlenike putem poreza i doprinosa.
Divan je primjer načina rada u npr. Švicarskoj. Jedina blagodat koju zaposlenici u javnim tvrtkama imaju je – plaća. Primjerice, zastupnici u javnim parlamentima plaćaju uredno parking, a na taj isti parking može parkirati i svaki građanin.
Dakle, sve javne površine vlasništvo su javnosti, pa i država je vlasništvo javnosti.
Sve dok se svi mi prema svojoj državi ne počnemo odnositi kao da da je ona naše vlasništvo, što i jest, događati će se situacije koje nisu previše logične.
Kao što privatne tvrtke imaju svoje nadzorne odbore u kojima sjede vlasnici, tako bi i država trebala funkcionirati, s time da smo nadzorni odbor svi mi koji stvaramo prihode državi. Nama bi državne tvrtke trebale polagati račune, i mi bi zapravo trebali određivati tko će imati koliku plaću i tu istu plaću povisivati ili smanjivati ovisno o tome koliko smo zadovoljni njihovim radom.

zzlevak