Kada je nedavno u londonskoj galeriji Tate Modern bila postavljena izložba »Globalni gradovi«, postalo nam je jasno da su ljudski životi postali zagušeni mikrosvjetovi u makrosvjetovima, da su gradovi postali važniji od ljudi i da se ona stara Herodotova rečenica »Grad ne čine zidine nego ljudi« danas potpuno mijenja: razvijeni grad upravo čine zidine (u prenesenom smislu – arhitektura, prijevoz, ulice), a ne stanovnici.
Prije samo stotinu godina u gradovima je živjelo samo deset posto stanovništva, a danas pedeset posto svjetskog stanovništva poput mrava živi u metropolama koje nam zbog prenapučenosti zapravo mute slobodni, globalni pogled na svijet. Prema podacima Ujedinjenih naroda, godine 2050. u globalnim gradovima živjet će 75 posto stanovništva.
I danas vidimo kako gradovi jedu ljude – više od 20 metropola ima više od deset milijuna stanovnika, 450 svjetskih gradova ima više od milijun stanovnika, pa je jasno da se prostori šire, a ljudi se zbijaju, potiskujući romantičarske snove o globalnoj slobodi. Precizniji podaci još nas više plaše – u posljednjih stotinu godina populacija u Kairu porasla čak 890 posto, širi Tokio sada naseljava 34 milijuna ljudi, Mexico City s populacijom od 18 milijuna ljudi jede samoga sebe (litra benzina tamo je jeftinija od litre obične vode, pa grad pati od prevelikih prometnih čepova), u Sao Paolu, najvećem i najbogatijem brazilskom gradu (veličine Los Angelesa ili Šangaja), ulicama svakodnevno "operira" oko šest milijuna automobila, Šangaj svakoga sata dobiva 294 nova stanovnika i ima čak devet milijuna bicikla zbog prometne gužve, u London pristižu 23 nova stanovnika na sat…Velike migracijske i urbanističke promjene prividno globaliziraju svijet, a zapravo stvaraju paradokse – slobodu zamjenjuju ropstvom u prostoru i vremenu (prosječni stanovnik u Sao Paolu, na primjer, provede u automobilu četiri sata dnevno), a bogati i siromašni se u ovozemaljskom raju razdvajaju više nego ikada prije.
Taj socijalni paradoks razvoja događa se i u Moskvi, odnosno u Rusiji, zemlji u kojoj, unatoč naglom tajkunskom blagostanju zbog nafte, još uvijek veliki dio stanovništva nema Internet, pa ni dostupnost informacija sa zapada, u kojoj još postoji, unatoč tržišnoj kulturi, boemska pjesnička tradicija, pa i književna »Nagrada Andreja Bjelog« koja se sastoji od boce votke i jedne rublje. I to je dobro, jer "utjehe nema u vodi"!
No, u Moskvi se ipak, zahvaljujući novom naftnom kapitalu, podupire gradnja Kristalnog otoka, najveće građevine na svijetu (koju gradi čuveni arhitekt Norman Foster sa suradnicima, autor Milenijskog mosta u Londonu i niza glamuroznih građevina u oko 150 gradova i 50 zemalja). Kristalni otok, koji će biti dovršen 2014. godine, bit će pravo estetsko čudo (izgledat će poput orijentalnog cvijeta s drugog planeta, a gradi se na poluotoku udaljenom oko osam kilometara od Kremlja), koštat će oko dvije milijarde funti i bit će najveća svjetska građevina, gotovo grad u gradu – imat će 3000 najluksuznijih hotelskih soba, 1000 apartmana, škole za 500 učenika, nekoliko kazališta i kina, parkiralište za 14.000 automobila, niz okolnih vrtova, najmodernije uređaje za stvaranje prirodnog zraka, a zračit će svim estetskim i bogataškim sjajem, kao simbol Moskve u 21. stoljeću.
Dakako, taj arhitektonski cvijet (oko 500 metara visok, a oko 600 metara širok) rascvast će se za bogataše i dokrajčiti onu staru arhitekturu Vladimira Tatlina, koji je svojom čuvenom spiralnom strukturom spomenika Internacionali i staklenim cilindrom koji se u njemu okreće htio objediniti sve umjetnosti i klase, vjerujući da arhitektura može imati i socijalnu misiju, da može stvoriti osjećaj "ljudstva".
Arhitektura, naravno, ima i socijalnu misiju, jer Kristalni otok, kao i niz glamuroznih građevina koje danas opsjedaju dizajnom i nastoje natkriliti gradove, pokazuje kako je utopijsku horizontalu odavno zamijenila elitna vertikala – arhitekti i bogataši sada streme u visine, natječu se tko će više doprijeti u nebo, dok u nizinama i dalje oko dvadeset posto od šest milijardi ljudi na Zemlji živi s manje od jednoga dolara dnevno.
U posljednje vrijeme, kada moderna arhitektura obnavlja stari mit o Ikaru i Dedalu (kako poletjeti u nebesa), brojne građevine nadmašile su Eiffelov čelični toranj (visok 324 metra, koji je nadmašio Washington Monument, do tada najvišu građevinu) i postale novim ikonama modernoga doba koje se poput piramide šire dolje pa streme gore, izazivajući u čovjeku u prenapučenom gradu strah od veličine, od dominacije, od novog futurizma, od novih tajkunskih faraona koji veličinom demonstriraju svoju moć. I u demokraciji veličina je opet tako važna!
Zapanjujući je napredak Dubaija – 2000. godine mnoge njegove ulice izgledale su poput pustinje, a danas je taj grad bljesnuo gomilom visokih zdanja koja kao da zamjenjuju olimpijske divove – dovršava se Burj Dubai, građevina koja će biti najveća građevina na svijetu (prije dovršenja Kristalnog otoka), dovršava se Burj Al – Alab, najveći hotel na svijetu, jedini sa sedam zvjezdica (sagrađen na umjetnom otoku), a iduće godine trebao bi oživjeti i Hydropolis, prvi podvodni hotel, bizarna konstrukcija nalik čudesnoj školjki koja je isplivala na površinu, da ukrca bogataše i odvede ih, poslije visinskih avantura, i u podvodnu odiseju. Dovršava se u Dubaiju i Princess Tower, najveća stambena zgrada s više od stotinu katova. Arhitekti žele nadmašiti brojku 100, simbol savršenstva – otuda i čuveni Taipei 101 na Tajvanu (ta "osovina svijeta" podnosi i nalet vjetra od 200 kilometara na sat). Činjenica je da se svijet ne samo širi, nego i proteže, da moderna arhitektura, unatoč zapanjujućim, maštovitim dizajnima koji nadmašuju kocke i pravokutnike, želi pobijediti prostor, prodrijeti poput strijela u njegovu beskonačnost.
Gotovo metafizička ambicija novih arhitekata! Natjecanje traje već desetljećima – Empire State Building bio je, od tridesetih godina prošloga stoljeća, četrdeset godina najviša građevina na svijetu, potom ju je po visini nadmašio World Trade Center, potom niče još viši Sears Tower u Chicagu, potom… Danas se Twin Towers u Kuala Lumpuru Maleziji "šepuri" s 452 metra visine, Taipei 101 na Tajvanu nadvisuje te tornjeve s 509 metara visine, Burj Dubai nadvisit će po visini Taipei za oko 40 posto, a Kristalni otok u Moskvi pojavit će se kao arhitektonska ljepotica koja će zasjeniti brojne druge "misice" i mistere" moderne arhitekture.
Arhitekt Norman Foster (čiji čuveni Kiseli krastavac plijeni pozornost s njegova londonskog Milenijskog mosta koji povezuje crkvu Saint Paul"s i Tate Modern) doista je maštovit – čudesno povezuje objekte i gotovo pjesnički zanos. Njegove građevine djeluju i imaginarno i stvarno – otuda onaj čudni dojam o Milenijskom mostu koji zastrašuje čeličnim ogradama koje streme uvis, a koji nam, kada ga gledamo s južne obale Temze, izgleda poput prozračne paučine što samo škaklja, a ne para prostor.
Tko zna kako će Moskovljani doživjeti Kristalni otok! Po fascinantnim slikama, čini se da će on izgledati kao svemirsko božićno drvce koje će opet spajati osjećaje blizine i daljine, pa i socijalnom smislu – bit će to kraljevstvo pred nosom, bistro samo za tajkune, a tako nedostupno za ruskog pjesnika koji još uvijek za svoje djelo biva nagrađen jednom rubljom! Moderni svijet stvara tu veliku iluziju – svima je sve tako blizu, a mnogima je sve tako daleko!