Nije ovo bio klasični izbor za Predsjednika države. Ovdje se radilo o nečem drugom. Svjedočili smo obračunima. Od početka se sve svodilo na konstalacije snaga koje u najčešće nastale kao dijelovi koji su se odmetnuli od određene šire skupine. U situaciji kada svi pozivaju na toliko željeno i potrebno jedinsntvo protiv korupcije i nacionalno zajedništvo kao zadnju priliku repozicioniranja statusa i stanja naše države, u samim predsjedničkim izborima događa se upravo suprotno – netransparentnost financniranja kampanja i izranjanje kandidata koji su najviše rezultat stranačke, poltičke i nacionalne nesloge.
Dakle i sami predsjednički kandidati sublimiraju u svojoj političkoj društvenoj pojavnosti ono protiv čega se žele boriti – a to su netransparentnost u trošenju sredstava i apsolutno pomanjkanje zajedništva i bilo kakvog oblika zajedničke strategije.
Kako im vjerovati? Kakvo vjerovati da će netko od njih uvesti toliko potrebne promjene baš u ta dva momenta – trošenje novaca i strateško ujedinjenje nacije – kada su i same kampanje odrađene upravo suprotno?
Paradoks je upravo taj da u drugi krug nisu ušli kandidati koji su sa manje mržnje ulazilili u duele, već oni protiv kojih su ustajali drugi kandiati ili pak mediji, ili na poslijetku oni koji su rezultat stranačkih trvenja.
Upravo je to ono što je najčudinje u cijeloj kampanji, a to je pitanje, tko je u pravu od dvojice kandidadta koji su ušli u drugi krug. Naime, nakon silnih aferra koje su isplivale na površinu, a koje su najvećim dijelom iskreirane  u mandatu aktualne vladajuće stranačke strukture, narod se očekivano okreće, ili se namjerava okrenuti bilo kojoj opciji koja je drukčija od aktualne, po mogućnosti dijametralno suprotnih svjetonazora. Pa makar to značilo i okretanje onoj nomenklaturi koja j već jednom bila na vlasti i pokazala se gotovo jednako uspješnom ili neuspješnom kao i aktualna.
Kome vjerovati?
A pogled na dijametralno suprotnu političku stranu otkriva lice te strane koje baš i ne obećava korjenite promjene, jer ju obilježava raskol i neuglasice među do jučer najodanijim suradnicima.No, i sama klasifikacija kandidata sugerira da se još uvijek među nama, odnosno među biračkim tijelom sve svodi na vječiti sraz dvije najveće stranke, odnosno sve sugeria na to da će se i dalje nastavljati borba između ovih i onih, koji će na svoju stranu pokušati privući što je moguće više entiteta, ne birajući metode za to.
Očito narod još uvijek nije naučio da treba svakoj strani za koju možete birati pristupati maksinamno kritički, a ne sa sentimentom. A kritički znači i procjenjivati što znače silna tvenja i silni sukobi u jednoj sranci.
Što zapravo znači kada se unutar jedne stranke izdvajaju nekolikko struja koje nastoje tim izdvajanjem prikupiti nove glasače i uvjeravajuću narod da su upravo oni pravi sljedbenici ideje stranke iz koje izlaze, a da tu istu stranku zapravo vode krivi ljudi.
Kome vjerovati?
Pogotovo kada se takvi raskoli događaju u najosjetljivijem trenutku, a to je prije određenih izbora ili neposredno nakon njih. Nažalost, u našim slučajevima, odnosno u dosadašnjim primjerima raskola među stranačkim strujama, najčešće se događao da oni koji istupaju iz određene stranke ne isptupaju i iz poitike, već kreću u osnivanje nove stranke, ili se kandidiraju kao izdvojeni kandidati. Time se uprano narušava slika stranke, smanjuje povjerenje birača, ali se narušava i politička slika cijele države.
U najvećem broju slučajeva, nove stranke koje nastaju iz početne postaju marginalne opcije, koje ne prelaze niti potrebne pragove. To su primjeri raspada HSP na početku 90-ih, raskola u HDZ u nakon gubitka parlamentarnih izbora 2000, ali i raskola u najvećoj regionalnoj stranci naše Županije. Kome u takvim slučajevima vjerovati?
Sve struje koje su nastale od jezgre nisu postigle nikakav zorniji uspjeh, zbog toga što su najčešće te struje rezultat neslaganja sa vodstvom stranke ili zbog sebičnih vlastitih interesa. Ti se primjeri događaju i u gotovo svim strankama koje su imale svoje kandidate za predsjednika.
Ali narod ostaje vjeran matičnoj stranci, a manje novim strujama, što je dobro, ali i nije, jer se nove struje smatraju upravo onim što možda i jesu – realizacija određenih interesa koji su nadilazili strategiju određene stranke.
Sada se nalazimo pred velikim ispitom i velikim pitanjem. Kojeg ćemo predsjednika dobiti, odnosno, hoćemo li dobiti prvog predsjednika koji nije porijeklom iz kontinentalne sjeverne Hrvatske, i koji porijeklom nije uopće iz Hrvatske, i hoće li narod po prvi puta dati povjerenje određenoj struji koja je nastala kao rezultat razdora u velikoj stranci, odnosno, je li došlo vrijeme da narod počne vjerovati i onima koji su otišli, odnosno koji su istjerani iz određene stranke, ili onima koji su ostalu vjerni stranačkoj stezi.
Kome vjerovati?

zzlevak