Sport je (u većoj ili manjoj mjeri) oduvijek bio bitan dio mog života, no nikada nisam razmišljala o tome što je potrebno za uspjeh u sportu jer se istim nikada nisam namjeravala profesionalno baviti. S obzirom na to da sam ljubitelj skijanja, tenisa i odbojke, o nogometu zaista ne znam puno. Zapravo mi se nogomet oduvijek činio nedovoljno dinamičnim za gledanje, a kako se u njemu osobno nikada nisam okušala niti sam u svom krugu prijatelja i poznanika imala nogometaša, jednostavno nisam na njega obraćala pozornost.

No, onda sam za vrijeme studija otkrila kako je jedan od mojih kolega nogometni sudac. Nakon predavanja je trčao na treninge (po utakmici bi istrčao respektabilan broj kilometara), a vikendima je proučavao suđenja svog uzora (Pierluigi Collina), putovao po Hrvatskoj i sudio zaista sve i svašta pripremajući se za polaganje saveznog ispita. Od derbija velikih klubova, pa do utakmica između onih manjih i (većini javnosti) nepoznatih. Najzanimljivije su bile upravo priče sa (za suce prilično riskantnih) suđenja ovim manjim trećeligaškim klubovima, za koje vjerojatno inače nikada ne bih ni čula.

No, nakon što je jedan kolega s kojim je sudio, a koji je tog dana bio glavni sudac, od nezadovoljnog igrača dobio kopačkom u potiljak, završio u bolnici i pukom srećom ostao živ, moje se zanimanje pretvorilo u zgražanje. Pitala sam ga tada zašto se uopće time bavi kada se očito radi o visokorizičnim okolnostima, a do fizičke spreme i do zarade može doći i na druge načine. Njegovo objašnjenje je glasilo ovako: “Ne sudim zbog zarade, a niti zbog fizičke spreme koju time dobivam jer trčati bih mogao i u kudikamo manje rizičnim okolnostima. Suđenjem se ne namjeravam baviti nakon studija iz niza razloga. No, ono što mi je suđenje donijelo je sposobnost brzog sagledavanja situacije i donošenja odluka u fizički i psihički ekstremnim okolnostima koje bih inače teško mogao steći. Kao glavni sudac nikada nisam dobio ni manji udarac, a kamoli kopačkom u potiljak. Čak ni kada sam sudio u blatu do koljena dok je kiša lijevala kao iz kabla, a igrači bili nervozni i umorni. Iako nisu uvijek zadovoljni mojim odlukama, igrači me poštuju jer sam pravedan i sudim na način da ne ometam protok igre u težnji da svjetla reflektora skrenem na sebe. No, to nisam postigao preko noći. Postepeno se penjući, skupljajući iskustva i gradeći ugled, u ovih sam 5 godina stekao znanja i vještine koje će mi za koju godinu omogućiti da uspješno vodim svoju tvrtku, da se okružim kvalitetnim suradnicima i da svojim timom upravljam samopouzdano, ali ne i bahato.”

I zaista. Kolega je danas uspješan.

Iz današnje perspektive mogu sa sigurnošću ustvrditi kako je njegov stav prema suđenju i nogometu utjecao na moj stav prema nogometu, prema sportu općenito, ali i prema životu. Poštujem ga kao stručnjaka i suradnika, ali prije svega kao čovjeka. I uopće me ne iznenađuje što je podjednako uspješan u poduzetništvu.

Povučemo li paralelu, sličnost između nogometnog suca i poduzetnika je neupitno velika baš kao i ona između atmosfere na utakmici trećeligaških klubova i uvjeta na hrvatskom tržištu.

I dok kiša lije kao iz kabla, a vi ste do koljena u blatu u nekom mjestu za koje prvi put čujete, umorni, mokri i okruženi igračima koji su također umorni i mokri, a k tome još i nervozni jer se bore za prelazak u višu ligu, morate biti u stanju ne samo donijeti ispravnu odluku već ju donijeti u pravom trenutku i iskomunicirati igračima na pravi način. I morate biti dosljedni. Jer ćete inače dobiti kopačkom u potiljak i biti izbačeni iz tržišne utakmice.

Zvuči naporno? I jest. No, put do izvrsnosti ne poznaje prečace. Ni u jednom sportu.

Autor: Stefania Skender, Stručnjak za strateško planiranje i upravljanje projektima, Pametan rast