Sve je krenulo od – ah, odakle drugo doli medija. Čini se da smo mi novinari uvijek nekako krivi za sve što izađe u javnost jer uvijek vidimo i čujemo više od onoga što je drugima po volji.

Tako su novinari pobrojali nekoliko premijerovih satova koji zbrojeni stoje koliko i omanji stan.

Dakako, ne onaj u prvom redu do mora, ali s pogledom na garažu, sigurno.

Ne lezi vraže, dva dana kasnije tjednik – čiji vlasnik je i sam pasionirani kolekcionar satova (eto, ni mi novinari nismo sirotinja kakvom nas doživljavaju oni koji nas za male pare požele podmititi) – otkriva da nam Ivo Sanader ima još satova.

I to ne dva ni tri, nego još i još i još više, čitavu kolekciju, objasnio je.

Od te bi se pak kolekcije već mogao kupiti i solidniji pogled iz ne više tako malog stančića.

No, i premijer je samo čovjek s ovozemaljskim slabostima prema lijepom i skupom.

Ljudi svašata vole i svašta skupljaju. Cipele, borše, aute, ljubavni(k)ce.. Nema ništa loše u tome da neki vole i skupljaju satove. I to je bolje od sakupljača privatiziranih firmi.

Premijera je – uh, kolike li nespretnosti – pred socijalom, a takva nam je, budimo realni, većina Hrvatske, vlastiti galsnogovornik. Ratko Maček mrtvo hladno udario je pljusku svakom prosječnom Hrvatu s 4,5 tisuće kuna u bušti rekavši – kako se politikom nemože baviti nitko ko nema ušteđevinu od 50 tisuća ojra, stan i dva automobila!

Prijepori oko toga jeli premijer trebao svoje urice prijaviti u imovinsku karticu kada se uselio u ured u Banskim dvorima bili su loptica kojom se oporba zabavljala nekoliko dana pretresajući usput plaće supružnika ostalih kolega.

Red udaranja, red glađenja, red vrijeđanja… I tako se iz tjedna u tjedan niže niska bisera u političkim premetaljakama.

Do idućeg tjedna, pozdrav iz metroploe, Tanja.