Slično je u svim kampovima u zemlji, a neki u Istri počeli su taj problem rješavati, mada je to vrlo teško, veli Jerko Sladoljev, tajnik Kamping udruge Hrvatske

Prosvjed 70-ak turista paušalaca u naturističkom kampu Solaris turističkog naselja Lanterna, koji se održao prekjučer, otvorio je niz različitih problema prisutnih ne samo u porečkim, već i u drugim istarskim, pa i u većini hrvatskih kampova. Oveća grupa stalnih gostiju Solarisa, većina tamo dolazi već deset do dvadeset godina, odlučno traži ukidanje odluke Uprave kampa da njihove kamp kućice zimi više ne ostaju na parcelama u kampu, već da zimuju u posebnom depou uz kamp. Prosvjedovali su pred recepcijom, svoje argumente izložili direktorima te najavili novinarima da će, ne bude li im se izašlo u susret, masovno napustiti kamp, što bi bitno narušilo kampanju promidžbe hrvatskog turizma.

Jesu li gosti jučer i prekjučer masovnije napuštali kamp te jesu li se što dogovorili s njima, pitali smo direktora kampa Ðonija Šimovinovića. On veli da je sve saslušao, još jednom im obrazložio argumente Uprave, spremni su dogovoriti razgovor s predsjednikom Uprave Riviere holdinga Francom Palmom, ali od ove odluke niti žele niti mogu odustati. Iz kampa nitko od prosvjednika nije otišao, a hoće li biti masovnijih odlazaka, točno će se znati tek početkom sljedeće godine, kada se potpisuju novi ugovori o paušalu. Ti gosti, naime, u kampu mogu boraviti od početka svibnja do konca rujna, kada, ako žele, svoju prikolicu mogu na zimovanju ostaviti ili u kampu ili u nekom privatnom depou.

Direktor sektora Viktor Žužić veli da njihovi radnici inače stoje na usluzi vlasnicima karavana koje, kada se vozilo pripremi za vuču – a to znači da je sav pretprostor očišćen, vozilo je na kotačima i ima kuku – odvoze traktorom na depo. Ta ih usluga košta svega sto kuna. Inače se zimovanje u kampu plaća 155 eura, a kod privatnih depoa cijena je za trećinu manja. U susjednom Lanternacampu nekoliko godina provode tu odluku i nemaju nikakvih poteškoća.

O situaciji u drugim kampovima u našoj zemlji doznajemo od Jerka Sladoljeva, tajnika Kamping udruge Hrvatske. Kako kaže, taj je problem u istarskim, pa i ostalim hrvatskim kampovima prisutan stoga što su bivše direkcije kampova stalnim gostima davale velike ovlasti – od mogućnosti širenja svoje parcele pa do toga da sade travu i cvijeće, pa i povrće, te se ograđuju.

– Nastale su sasvim apsurdne situacije da kampom upravljaju gosti, a ne njegovi direktori, što je s aspekta marketinga idealna situacija, međutim, to rezultira mnogim neželjenim situacijama. Gosti se stavljaju u povlašteni položaj u odnosu na ostale, parcele su različite te se kreću od 50 pa i do 200 kvadrata za istu cijenu, veli Sladoljev. Takva je situacija slična u svim kampovima u zemlji, a neki istarski počeli su rješavati taj problem mada je to vrlo teško.

Na pitanje kako je u drugim turističkim zemljama Sladoljev veli da primjerice u Italiji gotovo da i nema kvalitetnijeg kampa koji ima paušalce. To se postiglo cjenovnom politikom – postupno se dizala cijena paušala, koji je sada 30-40 posto jeftiniji od cijene za individualce, dok se nije izjednačila. S druge strane, u Engleskoj postoje kampovi koji su otvoreni čitave godine i u njima njihovi penzioneri doslovce žive do smrti.

– To je problem koji se vuče iz prošlosti, kada su direktori, da bi goste zadržali, a najviše tijekom Domovinskog rata, davali različita obećanja gostima pa oni sada smatraju da imaju veća prava od ostalih gostiju. Ti su gosti emotivno vezani uza svoje parcele, sade na njima cvijeće, pa i povrće, ograđuju ih kao da su njihovo privatno vlasništvo. No takvo ponašanje ne podupiru ni svjetske kamping udruge koje upravo njeguju ekološki princip kampova, a to je da kampovi »dišu« i ostaju onakvi kakvo je podneblje, pa ako se kamp-kućice ne izmještaju, takvo zemljište jednostavno prestaje živjeti.

Imaju li slična iskustva u Plavoj laguni, pitali smo voditelja Odjela za istraživanje tržišta Deana Matoševića. On veli da bi se u njihovim kampovima, u pravilu, karavani trebali nakon 30. rujna premjestiti u depo jer se tamo lakše čuvaju, ali kućice još uglavnom ostaju na svojim parcelama. Svi imamo iste probleme, no nastojimo ih riješiti drugačijom poslovnom politikom – postavljanjem mobile homeova, ugovorima s agencijama, podizanjem cijene paušala, tako da naše statistike pokazuju trend opadanja paušalaca u odnosu na individualce, veli Matošević. Plava laguna, naime, ima najveći paušal među svojim kolegama.

Sasvim je izvjesno da gosti koji u neki kamp dolaze nekoliko godina, pa i desetljeća, imaju i sentimentalne razloge za stalan boravak na svojim parcelama. Tamo su rasli zajedno s članovima svoje obitelji, tamo je na neki način njihov dom. No oni su te komadiće zemlje, čast izuzecima, gotovo privatizirali. Povećavaju si parcele, ograđuju ih na različite načine, sade privatne cvjetnjake i vrtove, uglavnom imaju najbolje pozicije u kampu, a ima i onih koji čitavu zimnicu spreme u kampu – sati i sati kuhanja džemova i paradajz sosa uz besplatnu struju i vodu. Ukidanje tih privilegija svakako je razlog za protestiranje, uz dužnu konstataciju da se svi gosti, pa i paušalci, moraju poštovati. Njihovo je pravo onoliko koliko je ugovorom s kampom određeno, nužan je pošten i korektan odnos osoblja s turistima, ali kako će se upravljati kampom, o tome svakako treba odlučivati Uprava, a ne gosti – kako za ostalo, tako i za zimovanje kamp prikolica.

V. Md., Glas Istre