Zapravo nije ni to, on je koordinator i predsjednik nekakvog savjetodavnog tijela, pa još nekih odbora i komisija. Ma, nitko točno ne zna što je formalno, ali za spravlje on je najveća batica. Nideri ni, ma svuderi je. Kad gradonačelnik, šef partijske podružnice ili direktor glavne gradske firme sazivaju konferencije za novinare, Vlado je vajk zuz njih. I govori više od njih. A oni izgledaju poput lutaka na koncu, na njegove migove miču rukama i usnama. Vladaju se po Vladovim uputama.

Moj pretelo Pero odlično je upućeni lokalni politički i seksualni analitičar. I za njega je normalno da Vlado vlada.

– A glej, Arabo, Vlado ti je vjenčani kum od šefa partije, hodija je u školu z njigovin zamjenikon, a svi tri delaju biznis skupa, u poduzeću kega vodi nevodo od šefa. Vlado tu i tamo brusi gradonačelnikovu ženu, a tajnica mu je razvedena šći od direktora gradske firme i vajk gre š njin okolo na službena putovanja. Vlado je brat žene glavnega urednika lokalnega đornala i tajnik ekskluzivnog kluba u ken su glavni gradski poduzetnici, direktor banke, šef porezne uprave i Vesna, ljubavnica šefa stranke. Najlipče od svega je da je Vlado paš z šefon glavne opozicijske partije, njih dva su oženili dvi sestre. Rivaš kapiti?

Rivan, rivan. I onda san kako naivac iz pedeset i neke nervož da kega vraga imamo špendivat šolde za izbore kad tako i tako, ki god pobijedi u našen malen gradu vajk će Vlado vladati.

A zanimljivo je kako Vlado vlada. Iskusih to i sam. Dakle, javih se lani na oglas gradskog odjela za kulturu za sufinanciranje književnih uradaka. Imam roman, ali nemam love da ga objavim. No, računam, tu sam domaći, a i roman je tematikom vezan uz moj mali grad, to bi mi mogao biti još jedan plus. Osim što je sam tekst, samodopadno i naravno dobar. Uostalom, i Marko, koji je pročelnik odjela i šef »povjerenstva za prosudbu«, me pred dva mjeseca zadovoljno zaustavio na rivi i kazao da je oduševljen romanom. No, od tada nitko ništa, iako je rok za dodjelu novca davno prošao. Nazvah prekjučer Marka da vidim šta je s tim natječajem.

– A, čuj, stari, nisi prošao, reče mi glasom u kojem nije mogao sakriti neugodu.

– Čudno, san pensa da će biti u redu pokle ča ste mi ti i Marijana iz knjižnice, koja je anke u komisiji, pohvalili roman. Ča se dogodilo?

– Ma mi bismo bili za, ali članovi koje imenuje poglavarstvo su bili izričito protiv. A oni su ipak većina.

– Da, ma koliko se ja kapin, oni ipak slušaju stručnjake.

– Slušaju, oni slušaju, u Markovom rezigniranom glasu osjetih pitijsku ironiju.

Inšoma, u strogom povjerenju saznah da je na jednom neformalnom sastanku komisije bio i Vlado. Njemu se moj roman nije svidio. Previše je, kako je rekao, defetistički i destruktivistički. Prilikom službenog odlučivanja o potporama, moj roman nije dobio podršku.

– Čuj, u povjerenju, imam osjećaj da si se nečim zamjerio Vladu. Ako nisi, onda je najbolje da ga sam zamoliš da ipak damo novce za tvoj roman, reče mi na kraju Marko.

Marku nisam rekao, ali istina je, zamjerio sam se Vladu. Bilo je to davno, prije više od dvadeset godina. On je uporno oblijetao oko najšarmantnije, najpametnije i najljepše djevojke u našem malom gradu. Gotovo su bili zaručeni, a ja sam se negdje u to vrijeme vratio s faksa i susreo je na svom prvom radnom mjestu. Ubrzo je postala moja supruga, druga najbolja na svijetu.

Moj roman je i dalje u ladici. I bit će dok Vlado vlada. Ali nema veze, u romanu je Vlado izgubio. A fikcija je uvijek zanimljivija od stvarnosti.

Glas Istre