Piše: Goran Vojković, Index.hr

RODITELJ ste? Vjerujem da ćemo se složiti kako je biti roditelj jedna od najljepših stvari u životu. Gledati kako zamotuljak koji je došao iz rodilišta raste, uči, promatra svijet onim radoznalim očima, uči, stvara, i postaje subjekt u tom svijetu – postaje netko tko ne samo da će vaše gene prenijeti u budućnost, već i netko tko će graditi taj vrli novi svijet XXI. stoljeća, vrijeme kada je ovaj Planet postao manji i povezaniji nego ikada.

Zanimljivo je doba za živjeti, unatoč crnim kronikama i vijestima o ratovima – u biti ih ima manje nego ikada. Automobili voze sami, o astronomiji na tjednoj razini saznajemo koliko su nam nekada trebala stoljeća, čovječanstvo gleda već kako poslati prve ljude na Mars. Uostalom, evo ovog ljeta dobili smo i fotografije Plutona visoke rezolucije – planeta koji je do prije koji mjesec kroz najveći teleskop izgledao samo kao par piksela na ekranu. Od par piksela do hrpe fotografija i podataka –  sve u vremenskom razdoblju jednog godišnjeg odmora. Francuska gradi fuzijski reaktor. Na pragu smo vremena kada će čovječanstvo raspolagati s više resursa nego ikada.

Gdje vidite vaše dijete za 50 godina?

Gdje vi vidite tog vašeg juniora ili juniorku, koji je ovih dana u vrtiću ili osnovnoj školi? Gdje svoje dijete možete zamisliti za 20 ili čak 50 godina? Inženjer? Netko tko šalje letjelice na druge svjetove? Netko tko upravlja cijelom automatiziranom tvornicom? Netko tko programira samovozeće automobile? Netko tko zahvaljujući sve boljem prijevozu radi izvrsne kolače od sastojaka iz pola svijeta? Netko tko je glumac, slikar? Sudac Europskog suda?

Za razliku od vas – znate kako Republika Hrvatska vidi vaše dijete: kao pomoćnog radnika. Kao nekoga tko, već duboko sijed, za siću slaže hamburgere. Kao onoga koji lopata ono što robot ne uspije iskopati. Kao sezonskog konobara koji je zimi na socijalnoj pomoći. Ili kao vječno nezaposlenog društvenjaka davno zaboravljenih znanja. I kao nekoga tko će jednog dana u mirovini sam gladovati, jer za života neće uspjeti ništa sakupiti.

Hrvatski obrazovni sustav – čak i službeno tjera vašu djecu da postanu luzeri. Da ih drugi, koji su se uspješno reformirali i koji se upravo sada reformiraju, preskoče (jer prva Afrika uvelike gazi naprijed, o Dalekom istoku nećemo ni slova više trošiti koliko su napravili!). Hrvatska užurbano, punom brzinom i svim silama radi na tome da buduće generacije Hrvata postanu doslovno pomoćni radnici.

Za informatiku – nema se novca

U narednih 20 godina mnoga će zanimanja nestati i mnoga nova će se roditi. Varate se ako mislite da će netko tko danas s 30 godina radi za blagajnom u supermarketu tu dočekati mirovinu – online trgovina i samonaplatne blagajne su iza ugla. Ako želimo reformirati poljoprivredu – trebamo negdje upola manje seljaka nego sada. Mnoga jednostavna zanimanja, tipa taksista – nestat će, kao što su nestali kondukteri u gradskim autobusima. Zamijenit će ih roboti.

Rađaju se i rodit će se nova zanimanja – uglavnom vezana za informacije, informatiku, telematiku, mehanotroniku, robotiku i srodna znanja. Neće svi biti programeri, daleko od toga, ali poslova vezanih za tehnologiju će biti sve više. I što onda u iščekivanju takvog svijeta Hrvatska radi? Ništa. Radi se sve da bi škola ostala kakva je bila! Radi sve da se ne bi reformirala, radi sve da se slučajno ne bi pokazalo kako je nekih nastavnika previše, a drugih premalo. Kupuje sadašnjost uhljeba na račun budućnosti naše djece.

Kaže tako ministar Vedran Mornar kako Hrvatska još nema novca potrebnog da informatika postane obavezni predmet u osnovnim školama, ali da će do 2022. godine kroz projekt ‘e-Škole’ biti uloženo 180 milijuna eura kako bi 50 posto hrvatskih škola postalo “digitalno zrelima”.

”Situacija nije trenutno dobra. Što se tiče informatičke tehnologije, zadnja oprema je iz proračuna kupljena 2008. godine. Kroz ovaj projekt ‘e-Škole’ pokušat ćemo broj škola opremljenih digitalnom tehnologijom značajno podignuti. Do 2022. godine uložit ćemo 180 milijuna eura i time ćemo pokušati barem 50 posto škola učiniti digitalno zrelima, a to znači nastavu uz pomoć tehnologije, poslovanje, hardware, software i sadržaji”, rekao je Mornar. Opširnije

Ministar, poznat da je u svom mandatu uspio naći vremena za posjet svim mogućim crkvenim velikodostojnicima, pa onda i posjet Samsungu, ali nije uspio s pokretanjem prijeko potrebnog građanskog odgoja (koji je za razliku od zdravstvenog bio spreman prošle jeseni) i općenito nismo za njegova mandata vidjeli reforme – kaže eto da možda se nešto uspije do 2022. godine! Godine do koje će proći još dvije Vlade i sedam generacija djece!

Posebno je znakovito ovo ministrovo „Do 2022. godine uložit ćemo 180 milijuna eura…“ Tko će uložiti? Pa Vedran Mornar je tehnički ministar Vlade na odlasku, ne misli valjda da će upravljati ministarstvom još dva mandata? Njegov ministarski mandat je izum Zorana Milanovića, i jedno od definitivno promašenijih kadroviranja – Mornar je dobro pazio da se za svog mandata nikome ne zamjeri. I upravo je u tome problem. U ministrima koji se izmjenjuju, a nikome se ne bi zamjerili. Šefovali bi, a ostavili stvari upravo onakvima kakve jesu.

Znate zašto nema informatike?

Ako mislite da su tu škole radi djece – grdno se varate. Škole su tu radi učitelja, nastavnika i službenika. Jer u Hrvatskoj politici nitko se ne usuđuje reći da su potrebe djece ispred potreba učitelja, nastavnika i službenika. Nitko se ne usuđuje reći da učiti djecu robotiku više vrijedi nego hrpa zastarjele lektire s kojom se ionako današnje generacije ne mogu poistovjetiti. Nitko se ne usuđuje reći da su stotine nastavnika društvenih predmeta višak, a tehnologije manjak – i zato će uredno nastaviti po starom. Učiti djecu da sutra sjede na birou rada. Učiti djecu da znaju podatke napamet, a o korelacijama nemaju pojma. Učiti djecu da budu u političkom smislu borgovske radilice, a ne samosvjesni pojedinci.

Hrvatska politika se grozi pada nataliteta – ne zato jer nas ima manje, nego zato što više ne može opravdati toliko kadrova u školama, koji su vjerni glasači. Hrvatska politika se grozi promjena školskih programa – jer to znači da su neki nastavnici postali suvišni, a nekih drugih nema. Hrvatska politika se grozi talentirane djece – jer sutra će oni postati neovisni intelektualci koji će gaziti po toj politici. Zato su programi za talentiranu djecu, tipa onih u Zvjezdarnici u Višnjanu prvi „izletjeli“ iz financiranja. Ne zato jer nema novca – već radi straha politički elita.

Hrvatska ne želi neke buduće nobelovce koji bi onda dijeliti savjete političkim vođama. Želi one koji će biti sretni da stranci lijepe plakate za kakvu sinekuricu. Hrvatska politika želi školu iz koje izlaze radilice, neškolovani i nekritički ljudi koji će obavljati pomoćne poslove – jer to upravo znači život ove i ovakve politike.

Hrvatska politika još dodatno obožava uravnilovku – pa se grozi činjenice da bi nastavnike informatike trebalo platiti više od drugih (jer ih jednostavno nema), što bi značilo i sukob sa sindikatima, što hrvatsku politiku opterećuje i nervira.

Informatika je daleko više od programiranja. Informatika uči korelacije, međudjelovanja sustava, informatika uči analizu informacija, informatika uči pretraživanje informacija. Pod „informatiku ovdje smatramo i robotiku – jer bi već u osnovnoj školi trebalo učiti sastavljanje robota. To je budućnost. Tko to bude znao – biti će tražen i dobro plaćen. Tko bude ulagao u robotiku – ulaže u budućnost svoje djece i samog sebe (jer netko će mu morati plaćati mirovinu). Tko to ne radi, a Hrvatska ne radi – neka se snalazi s mrvicama globalnog stola.

Zar zaista mislite da ova i ovakva politika koja vlada Hrvatskom – želi da vaša djeca steknu takva znanja? Informatike, robotike, korelacija, pa čak i da znaju ono osnovno – proguglati što je koji političar govorio prije deset godina? Da vaša djeca steknu ta znanja – 90% sadašnjih hrvatskih političara, i iz vlasti i iz oporbe bilo bi vilama istjerano iz svojih kabineta i fotelja, u stilu seljačke bune.

I ovo gore su razlozi zašto nema informatike u školama, a ne nedostatak novca. Svatko tko vam spomene nedostatak novca za školstvo – laže. Jednostavno laže. Državi proračun je pun para k’o blata, ali je stvar – prioriteta. U Hrvatskoj su djeca zadnji prioritet – jer ne glasaju. Uhljebi nemaju ništa od njih. Ne vjerujete? Idemo dati primjere.

>>> CIJELI ČLANAK PROČITAJTE NA INDEX.HR