Ćeš nas fotografirati!”, viče u šali jedna grupica Talijana u srednjim godina dok hodam Gradskim kupalištem s fotoaparatom u ruci u potrazi za dobrom fokom za novinarski đir po plažama.
Kad doznaju da ih ne bi stavila na Fejs, već u novine, fotkanje pada u vodu, ali zato ovi gosti iz Milana jedva čekaju nekog od domaćih da ga ispitaju o gradu, ali i ispričaju svoje dojmove.
Dva bračna para prvi su put u Istri, a u Poreč su došli na preporuku prijatelja koji su ovdje ljetovali ranije. Prvo pitanje koje postavljaju je gdje se ovdje može dobro pojesti. Naime, bili su u jednom restoranu u starom gradu i nisu bili zadovoljni, dobili su ribu koja je bila odmrznuta, krumpir je bio polusirov i posut suhim peršinom, pizza vegetariana imala je samo gljive i kukuruz, treći je pjat bio pašta s konzerviranom rajčicom i odmrznutim plodovima mora, a za desert su naručili palačinke. Četiri porcije zajedno s pićem koje je uključivalo samo vodu i biru platili su oko 550 kuna, što smatraju da je previše jer su dobili jeftino jelo. Ne poznaju nikoga pa su otišli u prvi restoran koji im se učinio privlačnim, a kada su čuli da postoji i gourmet vodič po dobrim restoranima u Istri, rekli su da će ga ići nabaviti. Jer, kažu, ako dođeš prvi put i nemaš koga pitati, ne znaš ni gdje pojesti dobar sladoled, a kamo li nešto drugo. Odsjeli su u privatnom apartmanu u naselju Bolnica i smještajem su i više nego zadovoljni, blizu je grada. Zadovoljni su Porečom, jer nije prevelik grad, svugdje se može stići pješke, a posebno im se sviđa jer je vrlo čist, za razliku od talijanskih turističkih središta.
– Zanimljiva je jedna stvar, imate u trgovinama puno stvari koje su “tarocchi” (ili po naši falsifikati ili kopije, o.p.) i za koje se vidi da nisu original, ali se kod vas prodaju po visokim cijenama, kaže jedna od Talijanki. Gledala je torbice, sandale, cipele, nisu original, već “Made in China”, ali prodaju se po 100 i više eura. Jedna haljina u butiku u starom gradu stajala je tisuću kuna, a riječ je o robi bez marke, također uvezenoj iz Kine.
– I prodavači nisu svi ljubazni, ako vide da nećeš kupiti ništa, odmah te gledaju kao da te ne žele više u trgovini, priča Talijanka. Ipak, ispravlja je suprug, prije neki dan im je dečko koji naplaćuje parking lijepo objasnio gdje promijeniti šolde i gdje tražiti bon za mobitel, sve to ljubazno, iako mu nije lako jer cijeli dan stoji na suncu.
– Takvi ljudi ti ostaju u sjećanju, zaključuju moji sugovornici. I oni će meni ostati u sjećanju. Nisu možda bili za “plažnog”, ali su zato jesu za gradskog reportera.

V. Habereiter, Glas Istre