Sviđalo se to nekome ili ne, Štulić je jedan od stupova suvremene hrvatske kulture, iako se to po njegovoj skandaloznoj medijskoj percepciji posljednjih godina ne vidi, već se u novinama raspravlja je li debeo i ćelav, što je kada i kome rekao te kojim narječjem govori i piše, kao da je to važno

Dokumentarni film »Kad Miki kaže da se boji – Tko su junaci Johnnyjevih pjesama« proteklog je petka prikazan na Drugom programu HTV-a. Interesantan dokumentarac djelo je pulske redateljice Ines Pletikos koja sa suprugom publicistom Krunom Petrinovićem nije snimila klasičan dokumentarac o Štuliću, već o ljudima koji su ga poznavali. Između ostalog još su dva Puljanina sudjelovala u njegovom stvaranju – Draško Ivezić kao autor špice i vizualnog identiteta te montažer Mladen Medić.
– S kojim motivom ste krenuli u snimanje dokumentarca »Kad Miki kaže da se boji…«?
– Moj suprug Kruno Petrinović, koscenarist filma, i ja znali smo da je Štulić sve svoje pjesme posvetio stvarnim osobama i događajima stoga smo odlučili o tome napraviti film. Glavni razlog je taj što su Johnnyjeve pjesme i danas aktualne, slušaju ih nove generacije srednjoškolaca i studenata. Sviđalo se to nekome ili ne, Štulić je jedan od stupova suvremene hrvatske kulture, iako se to po njegovoj skandaloznoj medijskoj percepciji posljednjih godina ne vidi, već se u novinama raspravlja je li debeo i ćelav, što je kada i kome rekao te kojim narječjem govori i piše, kao da je to važno. Osim toga, željeli smo pokazati da su se najvažnije stvari u Zagrebu u njegovom zlatnom razdoblju – od ´70-ih do kraja ´80-ih – događale u birtijama, predgrađu i garažama. Johnny nije rođen sa zlatnom žlicom u ustima, nego je odrastao u vojnom neboderu u Sigetu i sam se morao izboriti za svaki djelić prostora vlastite slobode. Kao što kaže naš sugovornik, fotograf Igor Kelčec, jedan od njegovih najvećih fanova – Johnny nije kao drugi vikao »naprijed«. On je bio narodni heroj kao Sava Kovačević. Njegova parola bila je – Za mnom!

Fućka nam se za malograđanske komplekse

– Zašto film uoči TV premijere niste pokazali na nekom festivalu?
– Željeli smo film prikazati na Sarajevo film festivalu jer »Kad Miki kaže da se boji…« zapravo i završava u gradu na Miljacki – raspadom bivše države i Štulićevim definitivnim odlaskom u Nizozemsku. No, selektorica nas je odbila uz obrazloženje da film ne bi razumjeli ljudi iz New Yorka i Bugarske, a njihov festival je kao, ipak, međunarodni. Mi nismo kalkulirali, nismo se željeli dopasti i biti razumljivi cijelom svijetu.
Znali smo da će naš film biti važan ljudima iz Hrvatske, Bosne, Slovenije, Srbije i Makedonije, što potvrđuju i reakcije iz svih tih država. Fućka nam se za malograđanske komplekse i to hoće li se naš film svidjeti Americi, hoće li nas Bugari razumjeti. Naš film govori široj javnosti o dosad nepoznatom Zagrebu – bez šminke i uljepšavanja pokazali smo heroje grada ´70-ih i rekonstruirali vrijeme u kojem su nastale najvažnije Johnnyjeve stvari. Mnogi misle da smo u tome i uspjeli.
– Johnny je vidio film. Što je rekao?
– Iako se ograđuje od svega, ipak se stalno pitao koga to uopće može zanimati. Uvjerena sam da mu se dopao. Naime, totalno se raznježio kad je na jednom mjestu vidio sve te ljude s kojima je odrastao i godinama se družio prije no što se proslavio. Jednom od njih je poslao i dar.
– Vidio je i bivše djevojke. Kakvi su bili njegovi komentari?
– Vrlo suzdržani. Jedna od najpoznatijih pjesama »Marina« posvećena je Puljanki Marini Orlić.
– Zašto nje nema u filmu?
– Marina nas je do posljednjeg dana snimanja držala u neizvjesnosti i onda nas je, kao što Štulić kaže u pjesmi, »negirala skroz«. Zbog toga nismo uspjeli pokazati vrlo važan segment priče vezan uz Klub Istrana »Mate Balota«, u koji je Johnny zalazio i u kojem je održao prve koncerte, te poziciju studenata došljaka u Zagrebu. Baš šteta. Ljudima priko Učke Zagreb možda izgleda kao obećana zemlja, ali to nije slučaj i s nama Istrijanima.

Klincima koji su odrastali ´70-ih nisu prali mozak Big Brotherom

– Snimala si dokumentarac s mužem. Kako je to miješati posao i ljubav?
– Kaotično. To je bilo dobro za film, a na kraju i za nas. Iako to dugo nije izgledalo tako. Naša mala djeca sigurno nisu bila sretna kad smo se pred njima svađali što i kako u filmu treba napraviti. Osim toga, Kruni je to bio prvi film i nije imao pojma da slika govori mnogo više od riječi. Nadam se da je to sada shvatio.
– Je li vaša uloga bila zabilježiti jedan bitan socio-kulturalni segment razdoblja u kojem nisu kumovale isprazne vrijednosti poput Big Brothera?
– Klincima koji su odrastali ´70-ih nisu prali mozak Big Brotherom i sličnim glupostima, nego su im politički komesari pokušavali usaditi vjeru u socijalizam s ljudskim likom i napredak. U totalitarnom političkom jednoumlju vladala je druga, mnogo očitija, manje perfidna vrsta represije, protiv koje smo se mogli i morali pobuniti. Osim toga, Johnny nije pao s Marsa, nego je počeo stvarati u sredini u kojoj je već postojao određeni stupanj slobode. Kako kaže naš sugovornik Dudac, Jugoslavija se potkraj ´60-ih »malo otvorila«, pa su i k nama počeli dolaziti utjecaji Zapada – rock’n’roll, droga, tekovine seksualne revolucije…
Omladina se okupljala na Trgu maršala Tita, na Meštrovićevu Zdencu života i tu se jednog lijepog dana ranih ´70-ih pojavio i Johnny – s posuđenom gitarom u ruci, govorio je štokavskim narječjem, što je svima strašno čudno zvučalo. O svemu tome govori naš film. Posebno nam je bilo važno istaknuti da 1971. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nisu postojali samo članovi partijske organizacije te nacionalisti »proljećari«, nego i anarholiberali okupljeni oko Fakultetske organizacije studenata (FOS). Lideri svjetski važnih zemalja poput Gerharda Schroedera, Joschke Fischera, Tonyja Blaira i Billa Clintona dolaze upravo iz tih pokreta. Zašto ti ljudi nama danas nisu važni? Možda smo se rodili u krivo vrijeme i na krivom mjestu, kako kaže naš sugovornik Nenad Peternac, profesor filozofije.

Slijede DVD i knjiga s CD-om

– Je li bilo teško pridobiti te sugovornike kojih je bilo 40-ak?
– Da. Većina naših sugovornika uopće nije znala kako da se sa svojom intimnom pričom nosi pred kamerom. No pristali su na to iz ljubavi prema Johnnyju.
– Što dalje?
– Spremamo objavljivanje filma na DVD-u s mnogim dodatnim materijalima koji nisu ušli u film. Poput priča o tome kako je Johnny svirao na pogrebu vjeverice svog prijatelja u Parku mladenaca u zagrebačkom naselju Siget te kako je bio genijalan nogometaš. I mnoge druge. Osim toga, objavit ćemo i knjigu, proširenu verziju scenarija, s mnogim ekskluzivnim fotografijama te rukopisima Johnnyjevih neobjavljenih pjesama, čiji će prilog biti CD s akustičnim verzijama njegovih pjesama iz ´70-ih, nastalih prije nego što je nabavio električnu gitaru i snimio prvu ploču.
– Pročitala sam da ste dobili usmeni pristanak, odnosno da ugovor niste potpisali. Ne plašite se da bi vas Johnny mogao tužiti?
– On je pošten i dosljedan čovjek, kojem su načela najveća vrijednost. Sigurno mu se može vjerovati na riječ. Iako nema love, nije tražio autorski honorar i poručio nam je da sa svime time radimo što hoćemo. Kruno i ja mislimo da to treba objaviti. Kad smo na zagrebačkom Radiju 101 pustili samo jednu stvar, akustičnu verziju pjesme »Nedjeljni komentar«, u pola sata bilo je 50-ak poziva ljudi koji su tražili da je ponovno čuju.
– Koja je tebi omiljena Johnnyjeva pjesma?
– »Uradi nešto«, ta mi je najbolja.

Johnnyjev povratak u Zagreb – Nedavno u jednom intervjuu tvoj je suprug rekao da je Johnny najavio povratak u Zagreb. – U telefonskom razgovoru s našim producentom Hrvojem Habekovićem, prvi put nakon 15 godina, ostavio je tu mogućnost otvorenom. Doslovce mu je rekao: »Srest ćemo se mi, možda, jednog dana u Zagrebu.« Ako se odluči vratiti, to će biti vrlo važno. I za nas, i za Štulića, čini mi se. Glas Istre, Razgovarala Lara BAGAR