Odabrao sam terasu hotela "Neptun". Na putu do "oaze" tišine i mira, na samoj rivi, gledam i ne vjerujem očima, provjeravam koliko je sati: 12 sati i par minuta. Snimam fotografiju, samo jednog rasvjetnog stupa, a svjetlilo je od rotora kod Viala do ex hotela "Riviera". Prisjetio sam se da sam u jutarnjim satima vidio da radnici kopaju kanal poprijeko po cesti od gradskog kazališta do kuta zgrade u kojoj je "Zagrebačka banka" i moja je mašta proradila: "kada pokidaju kabel za struju znat će odmah jer će se lampadine zagasiti".
Na kiosku "Tiska" kupio sam si dnevnu dozu nikotina, jer sam ovisnik cigarete uz kavu i produžio nogostupom ka "Neptunu", ispred mene parkiran automobil uz gradilište obnove zgrade za hotel, investitora gospodina Gucića. Zaobišao sam i tu prepreku i prepustio se miru ispijanja kave. Nisam razmišljao ni o čemu. No, svakih par minuta dolazili su gosti pješačeći do hotela, noseći kofere u rukama iz smjera ex Gradske kavane. Prisjetio sam se jučerašnje obavijesti o zatvaranju prometa zbog asfaltiranja, no direktor hotela mi kaže da oni takvu obavijest nisu dobili, već su im je donijeli prvi današnji gosti.
I kao što slogan " GONG-a " kaže: "To nije sve " !

Brrrrm, boom-boom, brrrmmm !

Pitam konobara, što je to: "To je svakodnevna glazba, počinje u 8 sati ujutro, pa pauza za marendu, i ponovo u vrijeme ručka gostiju , kao sada, nastavak koncerta za kompresor". Preporučam direktoru hotela da nazove nadležnog inžinjera, a kolegica iz "Riviere" si na to prosipa kavu po košulji.

The End

R.V.Aleksić