Najopasnije je kad se spare nesparivi društveni čimbenici, vertikale društva, kad se sližu, kad postanu servilno blagonakloni jedni prema drugima: Vlast, Crkva i Struka, tada je zlo neizbježno. A kad se ruke slože, ne samo male kao u pjesmici, sve se može. A složile su se ovaj put velike ruke velikih Porečana i ostvarile nesvakidašnju glupost, blamažu i kulturnu sramotu. Da se tako nešto dogodilo u vrijeme mračnog srednjeg vijeka ili za jednoumnog socijalizma, još bi bilo razumljivo. Zgražali smo se nad nedavnim granatiranjem i uništenjem divovskog Bude pod zaštitom UNESCO-a u Afganistanu, a slična priča događala nam se prije dva mjeseca pred nosom, u Poreču.

Povijest bolesti

Što se zapravo zbilo? Evo »povijesti bolesti«. U središtu starog grada Poreča, odmah do nove biskupske palače, nalazi se velika zgrada koju današnji Porečani zovu Gradis, po bivšem slovenskom odmaralištu. Izvorno je to jedna od palača Polesinijevih, nekadašnje porečke vlastele, a podignuta je početkom 19. stoljeća. U njenom je produžetku vrt i nekoć franjevački samostan, danas famozna Istarska sabornica, a još dalje talijanska osnovna škola, bivša Provincijalna uprava. Visoki zidovi dijele ta zdanja poprečno, a uzdužno, sa sjevera, sve ih zajedno štiti gradski bedem, dok je s južne strane ulica s koje se ulazi u rečene povijesne zgrade. Za ovu priču bitno je naglasiti da i Biskupija i Gradis imaju i dodatni ulaz za automobile jer u velikim parkovima imaju podosta mjesta za parkiranje vozila. U ljetnoj vrevi odista nije lako doći do tih parkova-parkirališta, ali do sada je funkcioniralo. Treba samo izbjeći dva termina kad je grad prepun turista: od 10 do 13 i od 18 do 23 sata, i to samo u tri ljetna mjeseca. U preostalom dijelu godine stari grad je žalosno prazan, s time da u zimskim mjesecima avetinjski pust.
U zgradi Gradisa za vrijeme Italije bila je kasarna karabinjera koja je u ratu bombardirana, a do nje srednja škola koja je tridesetih godina izgorjela u požaru do temelja i nikad nije obnovljena, već sravnjena s zemljom, tako da je iza Sabornice i kasarne nastao još veći park. Poslije rata Kotar Poreč ustupa bombardiranu zgradu kasarne slovenskoj firmi Gradis, koja ju je obnovila u prelijepo odmaralište, a usput se uknjižila i na veliki park koji se poteže do gradskih zidna ponad mora. Ali, da ne bi išli naokolo do mora (kad im je more tu, pred nosom), lukavi Slovenci će (uz naše dozvole i odobrenja) probiti gradski bedem, izgraditi kameno stubište i veliki željezni portun.

Crkva vs. talijanski kršćančići

Nakon raspada Jugoslavije i nastanka suverene Hrvatske, Slovenci više nisu naročito zainteresirani za Gradis. Dio njihova parka koriste učenici talijanske osnovne škole kao igralište jer graniči s njihovom palestrom. I evo ugodnog iznenađenja: godine 2004. Biskupija kupuje Gradis s velikim parkom. Vrlo opravdano, samo ih zid dijeli od njihovog vrta. Ali, evo i prvog incidenta: Biskupija je zabranila pristup učenika susjedne škole i polaznika vrtića u dio parka koji je sada postao crkveno dobro. Učitelji, učenici i roditelji organiziraju uredno prijavljen protestni skup s policijom, redarima, transparentima, i mole dio parka za tjelovježbu. Crkva je ostala neumoljiva. Što njoj znači hrpa namrgođenih roditelja i preglasnih malih kršćančića, još k tome i – talijanskih. Mislim kako je to bio jedinstven protest protiv Crkve u novoj Hrvatskoj. A moglo se pokazati samo malo dobre volje, bar u frazi: »Dobro, neka djeca ostanu dok ne započnemo adaptaciju«. Već tri godine novi biskupijski prostor zjapi prazan, a djeca odlaze preko dvije ceste do sto metara udaljenog vrta koji je pretvoren u igralište.
A što je s perforacijom gradskih zidina i stepeništem kojim su Slovenci odlazili na plažu? Valjda je konačno došao trenutak razuma, vrijeme da se zid – zazida, vrati u prvobitno stanje, jer zidine iz 13. stoljeća su uz Eufrazijanu najznačajniji spomenici kulture grada. Nažalost, to se nije dogodilo. Biskupija (kako se to lijepo vidi na našoj fotografiji) umjesto slovenskih škalina izgradila bi – kolnik. Te bi potom automobilom učinili još 80 metara po gradskom šetalištu i plaži(!?) došli do novih škalini, koje također valja zamijeniti kosinom, i dignuli se na nivo postojeće ceste.
Tom prigodom, kako je 7. studenog prošle godine izvijestio naš list, održano je nešto kao konferencija za novinare, ali bez glavnih aktera, biskupa i gradonačelnika. Biskupski ekonom Lino Zohil ovako je objasnio ovaj slučaj: »… došli smo na ideju da bismo, u sklopu sanacije tog dijela gradskih zidina, postojeće stepenište s izlazom na lungomare mogli pretvoriti u kolni pristup dvorištu. Pristupili smo izradi sve potrebne dokumentacije, zatražili i dobili pozitivna mišljenja i od konzervatora i od Grada… To će biti samo alternativni prolaz za ljetnih gužvi«.
Kako se ti tvorci sramnog komoditeta ne srame sami sebe, kako se ne srame svojih vjernika? Kako se ne srame oskvrnuti riječ šetalište i nasilno je pretvoriti u »kolni trakt« ili »kolni pristup«? Kako se ne srame imena nosioca te pješačke saobraćajnice dr. Ante Šonje (pokojnog dugogodišnjeg direktora Zavičajnog muzeja Poreštine), koji se cijeli život znanošću borio protiv svih primitivizama, a za zaštitu, očuvanje i poštovanje Parentiuma, Parenza, Poreča, našeg najvećeg blaga, nadajući se da je komunjarstvo posljednje zlo koje može zadesiti naš grad?

Prebacivanje loptice

Kako se Struka, odnosno punim imenom Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Puli, putem konzervatora Ivana Matejčića nije sjetila zadatosti struke te da nije samo Eufrazijana, već i cijela starogradska jezgra Poreča pod zaštitom planetarne dobre volje zvane UNESCO. Njegovo objašnjenje samo je neprofesionalna isprika i »pranje ruku«: »Ova adaptacija neće oštetiti i umanjiti spomeničku vrijednost bedema. Najbolje bi bilo da tamo nema nikakvog prolaza, ali on je postojao već ranije«. Ako gospodin Matejčić misli da je na zidinama bio otvor prije »socijalističkog i slovenskog«, onda je u krivu. Naša fotografija s početka 30-ih godina govori drukčije. Potom zaštitar Matejčić odgovornost spretno prebacuje na Grad Poreč: »Izdali smo uvjete po kojima je kolni pristup moguće realizirati i to tek nakon zelenog svjetla gradskih službi, budući da je Grad nadležan za odluke o prometovanju«.
Gradonačelnik Edi Štifanić će, pak, odgovornost prebaciti na Konzervatorski odjel: »Grad je dao suglasnost za rekonstrukciju gradskih bedema i formiranje kolnog prilaza dvorištu Biskupije s lungomara i to još 9. svibnja, s time da radovi budu izvedeni sukladno konzervatorskoj podlozi u skladu s mišljenjem i posebnim uvjetima s aspekta zaštite kulturne baštine, koje je izdalo Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel u Puli«.
Građani ovog apatičnog grada, na moje ugodno iznenađenje, ipak su se pobunili, a pojavile su se kritike i na gradskim portalima. Na pitanje naše novinarke vezano za negativno komentiranje građana, koji apsurdnim smatraju bilo kome omogućavati prometne privilegije i dozvoliti vožnju automobilom po gradskoj šetnici, posebno u dijelu koji se koristi i kao kupalište, gradonačelnik je kratko rekao: »Ne bih komentirao!«
Da je gradonačelnik koji put prošao ovom minijaturnom starogradskom jezgrom, manjom od 400 puta 300 metara, onda bi znao da Porečanima i turistima tih 80 metara »kolnog pristupa« nije samo šetalište, nije samo lungomare, nego i gradska plaža. I nikad to ne bi komentirao: »Ne bih to komentirao«. Jer on to mora komentirati, on je to dužan građanima i gradu po svojoj funkciji, a ne udovoljavati komoditetima biskupa. Napokon, on je onaj čija je – zadnja.
A presvijetlog nam biskupa Ivana Milovana bih, s pozicije moje skromne dobronamjernosti, podsjetio na besjede pape Benedikta XVI., a i kardinala Bozanića, kojima pozivaju kršćane da slijede Kristov put te da više ne smatraju probitak, karijeru, luksuz, komoditet i društveni uspjeh glavnim ciljem u životu, nego da istinu i ljubav prihvate kao izvorne kriterije.