U našem je gradu odražan Festival smijeha. Je li zapravo pravi festival smijeha ova situacija u kojoj postoji toliki jaz i zmeđu onih koji imaju i onih koji nemaju. Festival u kojemu glavnu ulogu igraju oni koji se smiju od sreće i oni koji se mogu jedino smijati jer nisu imali sreće.
No, ipak, smijeh je jedino što nam može pomoći u ovoj situaciji, koliko god to smiješno zvučalo. Stoga je ovaj Festival smijeha vrlo dobro došao. Naime, ono što ovakve krizne situacije uvijek iznjedre je samokritičnost. Odnosno, propitkivanje tko je kriv za ovakvu kriznu situaciju. No, moramo se orijentirati ne samo na ekonomsku i financijsku situaciju, već i na psihološku i emotivnu. Financijska je možda ona koja na koju se može utjecati, no emotivna i psihološka je nedodirljiva, a one su i dovele na prvo mjesto ovu financijsku.
Jer je prije financijske postoajala kriza brakova, kriza projateljstava, kriza odnosa šefova i radnika, kriza manjka komunikacije između roditelja i djece. No, najviše se priča o financijskoj, premda ona može samo približiti ljude, dok ove druge drastično udaljavaju ljude.
E baš u pravo vrijeme došla je predstava u sklopu Festivala smijeha odigrana protekle subote u porečkom kazalištu, koja je možda dala odgovor na pitanje tko je kriv za sve krize koje tresu naš svijet i naše uže i šire zajednice. Pogađate, krivac je uvijek netko drugi.
Naime, upravo je taj odgovor dala ženska glumačka trojka čije je karakterne osobine, barem ako je suditi po ulogama koje su inače tumačile, gotovo nemoguće ukomponirati u jednu smislenu predstavu. Jedna jer uvijek glumi depresivne uloge, druga uloge realnih poduzetnih žena, a treća konfliktne i kompleksirane osobe.
No, ta tri karaktera najviše i dolaze do izražaja u kriznim vremenima. Jedni su depresivni, drugi realni i pokušavaju naći najjednostavnija rješenja, a treći gube kontrolu nad svime. I to vrijedi za sve vrste kriza, posebno one emotivne. U toj je predstavi jedna uloga bila žena koja živi u nesretnom braku, druga ima izvanbračnu zajednicu sa oženjenim muškarcem, a treća je sama. I što je najsmiješnije u svemu, jedna drugoj zavidi i razmišlja da je baš njoj najteže. Nije li tako i u stvarnom životu? Pogotovo u vrijeme krize, pogotovo one emotivne, sebično mislimo da je samo nama najteže.
Što je još smiješnije, nema izgleda da će situacija ići na bolje. Još je smiješnija situacija što sve tri pokušavaju izlaz pronaći aktivnostima na koje nikada nisu mislile da će morati pristati. Prva pomišlja o pronalasku nove veze, druga razmišlja o nagovaranju partnera da ostavi suprugu, dok treća razmišlja svježinu u životu osigurati kupnjom psa. Nije li tako i u stvarnom životu? Pogotovo u vrijeme krize, pogotovo one emotivne. Ne pokušavamo li unošenjem prividnog osvježenja u svoje živote zapravo izbijeći odgovornost?
Nekako sav smisao predstava dobiva kada situacija dolazi do kulminacije, odnosno kada do punog izražaja dolaze međusobni konflikti i pokušaj pronalaska krivca za situaciju u kojoj su se uloge našle. A kao krivac se pojavljuje uvijek onaj drugi.
Odnosno, ovoj je prvoj krivac suprug kojemu je posao na prvom mjestu, ovoj drugoj krivac je nezainteresiranost okoline za njene probleme, dok su trećoj krivac ove prve koje nisu nikada znale odvojiti vrijeme upravo za nju. Nije li tako i u stvarnom životu? Pogotovo u vrijeme krize, pogotovo one emotivne, svi su krivi osim nas samih.
Je ti to zapravo ono što bi nas trebalo tjerati na smijeh, odnosno je li zapravo smiješna cijela situacija u kojoj okrivljujemo druge za svoje komplekse i krize? Nemamo li zapravo mi svaki dan festival smijeha, jer druge okrivljujemo za naše krive poteze. Koliko god to smiješno zvučalo, smiješno je kada su nam drugi krivi. Upravo tako i predstava u svojoj kulminaciji izaziva salve smijeha upravo u najkritičnijim situacijama, i to upravo u situacijama kada uloge jedna drugu okrivljuju za svoje neuspjehe. Koliko god to bilo smiješno, zapravo je ironično.
Ne krivimo samo političare, poslodavce, korumpirane pojedince, već su nam najšešće krivi naši najbliži, supružnici koji ne razumiju naše potrebe, pa i djeca koja traže previše vremena. Naravno, u epicentru smo najčešće mi sami, razmišljajući da premalo dobivamo za ono što dajemo.
Kao i u predstavi, na kraju se prilagođavamo polovičnim rješenjima koja bi nam koliko toliko trebala olakšati situaciju, ali samo zbog toga da bi izbjegli vlastitu odgovornost.
Onog trena kada počnemo kritične situacije rješavati na način da samokritički razmišljamo o tome, i to na način da mijenjamo najprije sebe i svoj odnos prema drugima, stvoriti ćemo preduvjete za sretniji život i cijeli će nam život biti festival smijeha.

zzlevak