Najavljen je bio Domagoj Ralašić band, hrvatski saksofonist, te iz Amsterdama Ronald Van Driel i bubnjar Clarence Becton. Ralašić se pojavio, ali ne i ostala dvojica muzičara. Umjesto njih nastupili su, ne manje izvrsni Ratko Divjak na bubnjevima, pijanist Blaž Jurjevčič, obojica iz Big Banda Slovenske televizije, te Alex Milošević, kontrabasist iz Novog Sada. Osim što je pred publiku izašao sasvim drugi bend, program je kasnio pola sata, a nakon sat vremena oglasili su pauzu, kod koje je novinarka odustala.

Strancima u publici je vjerojatno bilo svejedno, došli su slušati jazz i uživali su u opreznom, ali dobrom muziciranju, nedvojbeno, majstora jazza. S druge strane, novinarima koji dolaze za svoj gušt, ali i zbog posla, teško se oteti ugođaju improvizacije i neorganiziranosti. Od devet koncerata ovo je bio treći s muzičarima koji nisu bili najavljeni. Na jednom koncertu nije se pojavila pjevačka zvijezda Shawn Monteiro, a komentar organizatora bio je da će je zamijeniti »također crna pjevačica«. A ona je, pak, priznala da je bend prvi put srela prije koncerta.

Prošle srijede nastupio je Gaynel Hodge, ali ne uz pratnju najavljenih američkih muzičara, među kojima je bio i Ronald Van Driel. Dakle, ako nije stigao na koncert prošle srijede, bilo je jasno da neće nastupiti ni s Ralašićem. Ali, nitko se nije potrudio najaviti izmjenu. To je frustrirajuće! I na kraju, Ralašića smo imali prilike vidjeti tri puta ove sezone u kombinacijama muzičara koji su mijenjali najavljene, a istini za volju, puno ga je lakše samo slušati, jer njegov izraz lica dok svira saksofon gotovo stvara nelagodu.

Ne treba kriti da neki muzičari nisu imali sreće niti s ozvučenjem, pa je, primjerice, Josipa Lisac prije posljednje pjesme komentirala da konačno, nakon što je ozvučenje sređeno, može krenuti ispočetka. Izgleda kao da su za ovoljetne jazz koncerte organizatori više računa vodili o nevažnim detaljima, kao što je potpuno nepotrebno dovlačenje kompjutorske opreme, da bi se na oronulu dvorišnu fasadu muzeja projicirale blijede reklame za jazz i Pučko otvoreno učilište.

Ali, da ne učinimo potpunu nepravdu muzičarima koji su »uletjeli« spasiti večer, treba reći da su očito opreznom svirkom, najvjerojatnije bez prethodne probe, ispočetka ne baš opušteno, maestralno nizali skladbe jazz velikana od Hanka Mobleya, preko Luisa Armstronga do Colemana Howkinsa i Carlosa Jobina. U publici je bio i Gaynel Hodge. Bio je to solidan jazz događaj, a užitak bi bio i veći da nakon sat vremena bend nije oglasio »kratku pauzu«.

S. Matejčić, Glas Istre