Započeo je lov na trećeg hrvatskog predsjednika. Jer poput lovaca, i mi ćemo se rukovoditi odabirom onih kandidata koji su najraskošniji, najglamurozniji i najsimpatičniji. Svatko će od nas odabrati svog kandidata, birajući prema unaprijeed odabranim kriterijima. A kada lov krene, svatko će se razmetati svojim odabirom, nastojeći umanjiti ljepotu i vrijednost ostalih izbora, što će se karakterizirati u očekivanim novinskim napisisma određenih interesnih skupina jednog kandidata koji će izvlačiti "prljavo rublje" dugih kadnidata.
Što je u tome svemu krivo?
Krivi je pristup biranju, odnosno krivi je uopće način na koji se do sada razvijala situacija sa kandidatima. Od novinskih nagađanja tko će se kandidirati pa do svih mogućih degutantnih kandidatura i načina podnošenja kandidatura i potpisa. Cjelokupni proces koji se odvija prije same predaje potrebnog broja potpisa pomalo je kaotičan i gotovo nevjerojatno, može se reći, nespretan. Naime, koliko god mi tvrdili da ne smijemo srljati u euroatlantske asocijacije i potpisivati sve dokumente koji se od nas traže, naši građani upravo to čine. Potpisuju sve dokumente koji se od njih traže i na taj način gotovo srljaju u određene odluke za koje možda i ne znaju što znače. Potpisivanje dokumenata koji znače potporu određenom predsjedničkom kandidatu samo zbog toga što je određeni štand odlično osmišljen, ili zbog toga što ćete dobiti kemijsku olovku ili šarmantan osmjeh kandidata za predsjednika, ipak je zalogaj kojega olako probavi velika većina građana.
Osim dijeljenja poklona, niste mogli primijetiti, barem ne za sada, da ste nakon davanja potpisa svom kandidatu dobili iole konkretniji program u obliku strateškog dokumenta na 30-ak stranica u kojemu biste mogli dobiti potvrdu onoga što ste potpisali. Niste mogli dobiti niti priliku proučiti program određenog kandidata pa tek nakon toga dati nekome svoj potpis ovisno o tome je li vam se program svidio ili ne. Potpisivanje radi potpisivanja ipak je dokaz da cilj opravdava sredstvo.
Ono što također treba istaknuti je činjenica da ste imali priliku dati svoj potpis na kandidature 10-ak kandidata. Zemlja koja ima 4,5 milijuna stanovnika, ili oko 2 milijuna građana sa glasaškim pravom, zaista ne treba toliki broj kandidata. Usporedimo li taj omjer sa omjerom zemlje, rekao bih, najsavršenijeg biračkog susatava, barem kada su predsjednički izbori u pitanju, onog američkog, primijetiti ćemo da oko 250 milijuna ljudi bira između samo 2 kandidata.
Sve se svodi na to da nam kronično nedostaje nezavisnih kandidata, anonimnih pojedinaca koji su svojom karizmom u stanju preokrenuti percepciju prema državi i presjedniku. Naravno, imamo dovoljan broj nezavisnih kandidata, ali su svi, ili barem velika većina bivši stranački funkcioneri čija smo lica već dovoljno puta vidjeli i čijim smo djelima imali priliku svjedočiti. Od svih kandidata, mislim da niti jedan nije svojom pojavom, vokabularom, gestikulacijom oduševio javnost. Naravno, svi oni čuvaju svoje adute za završne faze predsjedničke utrke, no ipak, može se zaključiti da nam nedostaje karizmatičnih kandidata, dok kandidata ima više nego dovoljno.
Pomalo je smiješno da se mogao kandidirati bilo tko, samo ukoliko je sakupio potreban broj potpisa. Dakle, u prvom je planu ipak zadovoljavanje forme, dok je sadržaj same kandidature ostao u drugom planu. Činjenicu da su gotovo svi kandidati vrlo brzo skupili potreban broj glasova jednostavno se može obrazložiti podatkom da je prosječan broj ljudi, barem u velikim strankama, oko 5000. Ako svi potpišu kandidaturu zajedno sa barem jednim ukućanom, dovoljan je broj sakupljen. I to govori u prilog potrebi zadovoljavanjiu forme, jer će pripadnici stranke bez pogovora potpisati kandidaturu svog kolege zbog pripadnosti istoj stranci, a možda manje zbog sadržaja programa.
Pomalo je smiješno i to da zakon dopušta nečiju kandidaturu na način da građani potvrđuju nečiju kandiadaturu, odnosno u određenom smislu građani apriori postaju sredstvo manipulacije, koliko god to teško zvučalo. U najoptimalnijem slučaju, građani bi dopuštali nečiju kandidaturu nakon duge i opsežne komunikacije između građana i kandiadata, i to ne pukim potpisivanjem dokumenata već davanjem mišljenja o ostvarivosti predstavljenog programa.
Sa druge stane, upravo je način komunikacije i verbalnog izražavanja kojim se koriste kandidati poražavajući. Naime, uvijek se korise jedne te iste formulacije, a to su "Protiv". Odnosno, svi se kandiati mogu svrstati u dvije grupe, one koji podržavaju prvog predsjednika, i one koji podražavaju drugog predsjednika. I na taj se način i razlikuje vokabular. Svi kandidati koriste optuživanje ovih ili onih zbog krize, recesije, manjka posla.. Niti jedan kandiat nije, barem za sada, ponudio nešto novo, odnosno ponudio vokabular iz kojeg se može razlučiti stav "Za", odnosno stav prema budućnosti i novim načinina valorizacije hrvatskih resursa.
A upravo je to ono na čemu je npr. Barack Obama pobijedio na izborima u SAD-u, stavom "ZA", a ne "PROTIV". I na taj je način komunicirao sa javnosti koja je u njemu prepoznala snagu i kvalitetu programa, dakle ponudom novih ideja a ne isticanjem krivih koraka svoga protukandidata. Gotovo je zapanjujuće da je samo nakon godinu dana učinio presedan u SAD-u, uveo besplatnu zdravstvenu skrb. A zapravo je samo učinio ono što je govorio. Takvog si predsjednika želim.
zzlevak