Zagrebački gradonačelnik suočava se vjerojatno sa najgorim trenucima svoje karijere. Kako li je samo kratak put između gotovo najmoćnijeg čovjeka u državi, do gotovo političkog marginalca. Gradonačelnik Grada Zagreba autonomno upravlja sa proračunom od oko 5 i pol milijardi kuna. Svakako je to jedna od najmoćnijih pozicija u državi. Kako je onda moguće da odjednom osoba takve političke i društvene moći postane marginalac? Odgovor na to pitanje pronaći ćemo ako proučimo sve slične situacije, odnosno slučajeve u kojima su donedavni politički magnati postali politička prošlost. Kao i aktualni zagrebački gradonačelnik, tako i svi slični politički moćnici svoj su politički kraj doživjeli nakon pokušaja dokazivanja svoje veličine sukobima sa kolegama.
Koliko je god predsjednička kandidatura zagrebačkog gradonačelnika bila atraktivna i gotovo pobjedonosna, ipak su svi politički analitičari postavljali pitanje što će biti nakon izbora, ukoliko ne postane trećim predsjednikom, obzirom da je svoju predsjedničku kandidaturu započeo odlaskom iz svoje matične stranke. Zapravo je pitanje bilo potpuno opravdano, budući se na poličku scenu umjesto njega uzdižu neki novi, mladi i vrlo lukavi ljudi.
Je li dakle mudro ili možda čak naivno vjerovati da se može postići veliki politički uspjeh na sukobima sa stranačkim kolegama? Odnosno, može li se postići veliki uspjeh prelaskom iz stranke u stranku, ili pokretanjem svoje stranke ukoliko se pojave nesuglasice sa matičnom stankom?
Iskustva pokazuju da su birači prema takvim slučajevima neumoljivi, odnosno da prelazak jednog političara iz jedne stranke u drugu ne smatraju kvalitetnim potezom, pa makar to bilo sa najboljim namjerama. Jer građani sve manje vole političare, a još manje one koji svoju poziciju nastoje sačuvati šetanjem iz stranke u stranku.
Što je najgore u svemu, ponekad najgore prođu oni političari koji zaista imaju enorman kapacitet. Poput saborskog zastupnika koji je u više mandata proglašavan za najboljeg i najkvalitetnijeg zastupnika. Nakon trzavica sa svojim kolegama iz stranke desne orijentacije, odlučio je svoje mjesto pod političkim nebom pronaći u obliku svoje nezavisne liste. Nažalost, postao je politički marginalac.
E sada, kako znati procijeniti koji političar svojim prelaskom u drugu opciju zaista želi najbolje demokraciji, boljitku zemlje, a najmanje sebi? Bojim se nikako. Narod će to uvijek procijeniti kao nekakav oportunizam ili pokušaj ostvarivanja vlastitih interesa.
No, samo je jedan političar svojim prelaskom iz stranke u stranku uspio ostvariti maksimalni uspijeh. A to je bivši predsjednik države, koji je nakon promjene stranke jedini polučio odličan politički uspjeh. No, to je više bila slučajnost nego pravilo, obzirom da je narod u tom trenutku, kada je birao drugog predsjednika države, htio nekoga iz lijeve opcije i nekoga tko će biti manje autokrat od prvog.
Sada se može postaviti pravo pitanje, a to je – što učiniti ako dolazi do nesuglasica sa matičnom strankom? Preći u drugu stranku? Osnovati vlastitu? Maknuti se iz politikčkog života?
Što se tiče ovog zadnjeg, imali smo u povijesti nekoliko slučajeva u kojima su čak i poglavari države ostavljali svoj narod, svoju političku stranku na cijedilu, i jedostavno išetali iz političkog i društvenog života kada nisu više imali političkog kredibiliteta. A tada je obezglavljeni narod najgore prošao.
Imali smo još više slučajeva u kojima su politički pojedinci svoje nesuglasice sa matičnom strankom rješavali prelaskom u drugu stranku ili osnivanjem vlastite, a to je narod uvijek procijenio kao oportunizam i takvim opcijama dao najmanje glasova.
Dakle, i izlazak iz politike i promjena političke opcije samo štete kako narodu, tako i političkoj klimi, jer i jedna i druga opcija umanjuju povjerenje naroda u politiku i političare, što je najgore za državu.
Posebno je važno što se narod više personificira uz ime političke stranke nego uz pojedince, koliko god dobri ili loši bili. Poput činjenice da je upravo iz stranke iz koje je aktualni gradonačelnik otišao došao novi predsjednik države. A realno bi bilo očekivati da takvim opcijama narod povjeri najmanje glasova zbog međusobnih stranačkh trzavica.
Dakle, narod ne zanimaju zakulisne političke igre u strankama, narod će se uvijek vezivati uz stranke, zato je možda i najbolje stranačke trzavice rješavati na najbolji mogući način, koliko god to bilo moguće, jer politički disidenti očito vrlo loše prolaze. Poput zagrebačkog spomenutog saborskog zastupnika. Amerikanci su to lijepo rješili. Postoje samo dvije političke opcije. Prelasci su vrlo rijetki.
Možda kod nas postoji previše političkih opcija – desna, lijeva, umjereno lijeva, desni centar, srednje lijeva. Pa se zato nove opcije jednostavno izgube jer narod više ne zna tko je gdje.

zzlevak