Tko je u pravu: naručitelj koji je platio i očekivao hvalospjev i superlative za svaki proizvod, ili autor koji je (valjda) bio iskren? Ovaj me slučaj nije privukao zato sto me zanima odgovor na pitanje tko je u pravu, nego zbog važnijeg pitanja etičnosti kolumnista.

Novinarski i propagandistički posao se isključuju. Prema važećim pravilima novinarske profesije, a i zdravog razuma, novinar je u sukobu interesa, pogotovo ako radi propagandni tekst iz istog područja iz kojeg piše za novine. U ovom slučaju novinar je, očito, htio biti mudar pa zaraditi sa strane, ali pokušati ostati »pošten«, što je nemoguća misija. Međutim, u ovoj je priči još jedan iznimno važan detalj. Naručitelj poručuje: plaćam ti da pišeš kako ja hoću. U novinarstvu uvijek postoji naručitelj, najčešće u liku nakladnika, odnosno vlasnika medija, a upravo je taj detalj najčešći kamen spoticanja unutar profesije otkako je Hrvatska u procesu tranzicije. Nakladnik legitimno hoće zaraditi na mediju, što često vodi u žutilo, ili pak u povlađivanje nekoj političkoj ili ekonomskoj sili pritiska. U takvo povlađivanje spada i prešućivanje događaja, ili pak »usputno« povlađivanje.

Nedavno je u jednim tjednim novinama bio zgodan primjer »usputne« promocije novopečenog bogataša i trgovca – dao se fotografirati s nekim srednjoeuropskim dužnosnikom, kojega je pozvao da mu bude osobni gost kada dođe u Hrvatsku. Fotograf, novinar i urednik redom su obavili svaki svoj dio posla. Teško je vjerovati da su to učinili besplatno. A to je čisti EPP u korist jedne ekonomski (možda i drugačije) moćne osobe. Gdje je profesionalna etika?

A kada novinari profesionalno odrade posao, prenesu nečije tvrdnje s konferencije za novinare, pa ih druga strana napadne psovkama i uvredama, o čemu je tada riječ? Također o pokušaju pritiska, ali na sofisticiran način. Napasti glasnika (čitaj: novinara koji je prenio nečiji stav) pokušaj je doći prečicom do cilja, pogotovo ako je onaj čije je riječi novinar prenio jednako jak, ako ne jači. Predsjednik porečkog Udruženja obrtnika Aldo Ukanović tako je, prečicom, pokušao uvredama utjecati na novinarku, ali i novine, uređivačku i politiku vlasnika medija. No, preračunao se, pa nije prošao ništa bolje nego da se obrušio na izvor svoga nezadovoljstva. Pametnom bi bilo dosta, ali Ukanović je nastavio vikati i mahati: kako se neka provincijska novinarka usudi prenijeti objede na njegov račun kada on ide na sajam koji će otvoriti osobno jedna zapadnoeuropska premijerka! Kao da bi to trebalo impresionirati novinarku! lli zastrašiti? A da je bila dobra, proveli bi je na sajam o svom trošku?

Vjerojatno nije lako biti ni apologet, treba imati dobar želudac i debelu kožu na obrazu

Sniježana Matejčić, Glas Istre