Kada govorimo o anksioznosti možemo ju promatrati kao normalnu, prirodnu reakciju na događaje oko nas ili u nama, zapravo kao prilagodbu na percipiranu opasnost, na moguću prijetnju ili na potencijalnu opasnost. Kada anksiozna reakcija ostaje i nakon što je prijetnja prošla, kada je ta reakcija previše intenzivna ili ako na bilo koji način ometa funkcioniranje govorimo o anksioznim poremećajima. Osim toga o anksioznosti govorimo i kao crti (ili osobini) ličnosti, što znači da kod nekih osoba postoji relativno trajna dispozicija, spremnost, da se bude anksiozan u mnogim različitim situacijama.

Anksioznost je kompleksna, neugodna emocija tjeskobe, bojazni, napetosti i nesigurnosti, koja je praćena aktivacijom autonomnog živčanog sustava (dio živčanog sustava koji većim djelom funkcionira bez kontrole svijesti a regulira sustave kao što su respiratorni, krvožilni, probavni i drugi). Kao i mnoge druge emocionalne reakcije i anksioznost ima motivacijsko djelovanje što znači da usmjerava naše ponašanje, anksioznost konkretno podiže budnost organizma i priprema ga za akciju.

Emocije (pa tako i anksioznost) su osobni doživljaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom i zapravo su naša interpretacija te situacije (anksioznost se javlja kad situaciju interpretiramo kao potencijalno prijetećom ili opasnom). Sve emocije imaju svoju fiziološku komponentu (tjelesne promjene, kod anksioznosti su to mišićna napetost, brži puls, pliće disanje, pojačano znojenje, drhtanje, „leptirići u trbuhu“ itd.) i intelektualnu komponentu (misli, percepcije, predodžbe kao što su kod anksioznosti usmjerenost na tjelesne promjene, zabrinutost, negativna očekivanja itd.).

Sve emocije su prirodne i zapravo su (suprotno uvriježenoj tezi o dualnosti logičnog uma i iracionalnih emocija) vrlo logične. A logične su promatramo li emociju iz perspektive osobe koja procjenjuje situaciju u kojoj se neka emocija javlja. Ta logika može biti točna ili pogrešna, pa i sama emocija može biti primjerena ili neprimjerena.

Kada se javlja anksioznost?

Kako što je već napomenuto anksioznost se javlja kada osoba percipira situaciju opasnom, odnosno kada procjenjuje da životna situacija nadilazi njene sposobnosti – osoba procjenjuje da nije u stanju izaći nakraj sa nekom situacijom. Takva emocionalna reakcija može biti izazvana nepoznatim ili neprepoznatljivim uzrocima, ali i realnom ili predvidivom opasnošću. Dakle u mnogo situacija anksioznost je sasvim racionalan i adekvatan osjećaj. Većina ljudi doživi anksioznost (strepnju, tjeskobu) prije značajnih događaja kao što su važan ispit, poslovna prezentacija, intervju za posao, prvi sastanak (spoj, dejt) sa seksualno privlačnom osobom itd. Osjećati se anksiozno u ovakvim situacijama je adekvatno i to stanje obično kratko traje. Ovakve reakcije se ne svrstavaju u kliničku anksioznost, već su uobičajen dio svakodnevnog života. Zapravo umjerena anksioznost je poželjna, ona pozitivno djeluje na učinak u različitim aktivnostima, jer djeluje motivirajuće i mobilizira naše resurse. Potpuno odsustvo i vrlo intenzivna anksioznost smanjuju učinak.

Razni aspekti anksioznosti: emocije, misli, ponašanje i tjelesni znakovi zajednički formiraju začarani krug anksioznosti. Npr. zamislimo situaciju da trebate držati prezentaciju na predavanju, ali vas je strah i brinete se kako ćete to odraditi. Ta misao vas čini nervoznim i pokreće borba ili bijeg odgovor što uzrokuje ubrzano disanje, brže otkucaje srca, drhtanje i sl. Vjerojatno ćete se početi bojati da će svi vidjeti vaš strah i misliti da ste nesposobni. Takve misli naravno podižu razinu anksioznosti čime jača i tjelesna reakcija, a vi ćete se brinuti još i više.

Kako si pomoći u situacijama u kojima smo anksiozni?

Postoje četiri metode za koje se smatra da pomažu kontrolirati anksioznu reakciju, a sastoje se od toga da osoba nauči:

1. Opustiti se (duboko trbušno disanje)
2. Skrenuti misli s problema (odvlačenje pažnje)
3. Kontrolirati uznemirujuće misli (osvijestiti misli koje uzrokuju ili pojačavaju anksioznu reakciju)
4. Kontrolirati osjećaj panike ili osjećaj da ste izmakli kontroli

 

Anksioznost i strah

Ljudi često miješaju osjećaj anksioznosti sa osjećajem straha. Razlog je u tome što su reakcije organizma pri njihovom manifestiranju gotovo jednake: mišićna napetost, ubrzan rad srca, otežano disanje samo su neke od fizioloških promjena koje doživljavamo u  opasnoj/stresnoj situaciji, koje omogućavaju odgovor organizma.  Glavna razlika između emocije straha i anksioznosti je u tome što kod straha postoji realna prijetnja u sadašnjosti dok se kod anksioznosti ta prijetnja anticipira (predviđa) u budućnosti (potencijalna prijetnja). Npr. ranije opisanu tjelesnu reakciju možemo doživjeti ako smo napadnuti na ulici ili ako razmišljamo o mogućnosti da ćemo biti napadnuti na ulici. U prvom slučaju doživljavamo strah u drugom slučaju anksioznost.

Poremećaji anksioznosti

O poremećaju anksioznosti govorimo kada anksiozna reakcija ostaje i nakon što je prijetnja prošla, kada je ta reakcija previše intenzivna ili ako na bilo koji način ometa funkcioniranje. Anksiozni poremećaji najučestaliji su od svih psihijatrijskih poremećaja. Oko 25% odrasle populacije u SAD-u ima ozbiljne probleme s anksioznošću u nekom periodu života, dok u Velikoj Britaniji svake godine jedna od pet žena i jedan od deset muškaraca uzima lijekove protiv anksioznosti.

• Fobije (specifične fobije) su napadi straha koje izaziva izlaganje određenim objektima ili situacijama. Karakterizira ih izraziti , uporan i nerealan strah koji je pretjeran, a izazvan nekom situacijom ili predmetom. Najuobičajeniji izvori takvih fobija su životinje (npr. zmije, kukci, psi), zatvoreni prostori, visine, let avionom, krv i inekcije. Intenzitet straha je neadekvatan u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu i neopravdanu i najčešće izbjegava takve situacija ili predmete ili ih podnosi uz snažnu anksioznost.
• Socijalna fobija  je snažan i trajan strah od jedne ili više situacija socijalne izvedbe u kojima je osoba izložena ljudima i mogućem promatranju od strane drugih. Strah je prepoznat kao snažan i iracionalan. Zbog tog osjećaja osobe često izbjegavaju socijalne situacije ili ih podnose uz visoku razinu anksioznosti ili uznemirenosti. Socijalna fobija u nekim situacijama može dovesti i do napada panike. Riječ je o poremećaju koji ima značajne negativne odraze na društveni život, akademsku aktivnost i kvalitetu života pojedinca. Osobe sa socijalnom fobijom su zabrinute zbog mogućih neugodnosti i uplašene da će ih okolina smatrati anksioznima, slabima, glupima, boje se javnih govora s brigom da se ne vidi kako im se tresu ruke, podrhtava glas, crveni koža te mogu osjetiti veliku anksioznost u razgovoru s drugim osobama iz straha da djeluju nerazumljivo. Zbog svega navedenog osobe koje pate od ovog poremećaja mogu izbjegavati jedenje, pijenje, pisanje na javnim mjestima, javljanje na telefon itd.
• Panični poremećaj je karakteriziran iznenadnim i često neobjašnjivim napadima panike (simptomi – otežano disanje, lupanje srca, bol u grudima, osjećaj otežanog disanja i gušenja, mučnina, vrtoglavica, znojenje i drhtanje, snažna nelagoda, osjećaj tuposti ili peckanja…). Panični napad se sastoji od intenzivnog osjećaja straha i tjeskobe, obično dolazi naglo i traje relativno kratko vrijeme. Osobu može vrlo snažno obuzeti strah od gubitka kontrole ili gubitka razuma, strah od umiranja. Paniku obično prati osjećaj da će se dogoditi nešto užasno. Napadi panike često se javljaju sa agorafobijom – strah da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći (pa se takva mjesta izbjegavaju).
• Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP; generalised anxiety disorder ili GAD) je karakteriziran „slobodno lebdećim“, neodređenim strahom, tjeskobom, strepnjom, strašljivim iščekivanjem, psihomotornom napetošću, te hiperaktivnošću autonomnog živčanog sustava. Takve osobe kognitivno preplavljuju brige vezane za obitelj, posao, zdravlje i financije. Nerijetko se kaže da je riječ o slobodno plutajućoj tjeskobi koja se nije „zalijepila“ za neki konkretan sadržaj kao što je to slučaj s drugim anksioznim poremećajima.
• Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD;  obsessive compulsive disorder ili OKP) okarakteriziran je nekontroliranim repetitivnim mislima (opsesije) koje uzrokuju snažan osjećaj tjeskobe i impulsima za određenim obrascima ponašanja (kompulzije). Dakle, kod ovog poremećaja um je trajno preplavljen mislima koje nije moguće kontrolirati ili je osoba prisiljena ponavljati određene postupke. OKP može poprimiti mnogo različitih oblika, ali najčešće se sastoji od ponavljajućih (repetitivnih) misli i/ili radnji. Misli su najčešće neugodne,  a oboljeli su najčešće svjesni da su radnje koje izvode nepotrebne. Zbog toga oni pokušavaju zaustaviti pojavljivanje tih misli odnosno izvođenje tih radnji, ali se osjećaju nemoćnima da im se odupru. Oni su opsjednutim mislima, te osjećaju prisilu (kompulziju) da izvedu određene radnje; odatle naziv «opsesivno-kompulzivni poremećaj».
• • Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) se javlja kao posljedica jake traume a prepoznaje se po povećanoj anksioznosti i simptomima povećane pobuđenosti, izbjegavanju podražaja vezanih uz traumu, otupljivanju emocionalnih reakcija i ponovnom proživljavanju traumatskog događaja;
  • Akutni stresni poremećaj – koji nastaje kao posljedica dugotrajnog stresnog razdoblja.

Anksioznost kao crta ličnosti
Neke osobe karakterizira anksioznost kao crta ličnosti što znači da kod takvih osoba postoji relativno trajna dispozicija da se bude anksiozan u mnogim različitim situacijama. Ono što pogoduje razvoju anksioznosti kao osobine ličnosti su obrasci privrženosti u ranom djetinjstvu koji imaju središnju važnost u emocionalnom životu ljudi. Vjeruje se da je za duševno zdravlje bitno to da dijete već od najranije dobi osjeti toplu, blisku i trajnu vezu sa svojom majkom (ili stalnom zamjenom za majku) u kojoj oboje nalaze zadovoljstvo i užitak. Obrasci koji mogu pridonijeti razvoju anksioznosti kao crte ličnosti su prijeteće i neprijateljsko ponašanje, odbacujuće ponašanje, te ponašanja koja pokazuju da roditelj nije emocionalno ili fizički dostupan kad je to potrebno.
Kada potražiti pomoć?
Anksioznost je normalna, zdrava i korisna reakcija. Međutim, kada osoba ne nalazi načina da se nosi sa vlastitom anksioznošću, kada je anksioznost previše intenzivna i/ili na bilo koji način ometa normalno funkcioniranje na bilo kojem životnom planu potrebno je potražiti pomoć. Treba znati da ubrzano lupanje srca izazvano anksioznošću neće oštetiti srce ništa više od onog izazvanog vježbanjem, da ljudi ne umiru od straha i da iako se vrlo teško podnosi i može biti vrlo neugodna, anksioznost ne može izazvati fizičke probleme i nije povezana s ozbiljnim mentalnim poremećajima i zbog nje osoba neće poludjeti.
 
Kome se obratiti?
Kad je u pitanju anksioznost ili bilo koji poremećaj iz spektara anksioznih poremećaja najbolje se obratiti psihologu ili liječniku koji će po potrebi uputiti osobu i na psihijatrijsku obradu. Važno je znati da postoje stručnjaci koji pomažu razumjeti anksioznost, koji pomažu kontrolirati takva stanja i ono što je također važno, prihvatiti  anksioznost i druga neugodna stanja kao sastavni dio života.
U Zdravom gradu Poreč djeluje i Savjetovalište u kojem su zaposlene psihologice, psihoterapeuti, te se sa takvim smetnjama slobodno možete javiti i u Zdravi grad, osobno, mailom, a najbolje telefonski na 452-335 ili 091/452-3350.
 
Tina Benčić, dipl. psiholog – prof.

PREPORUČENA LITERATURA ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE:
Milivojević, Z. (2010) Emocije. Mozaik knjiga, Zagreb.
Hollander, E. i Simeon, D. (2003) Anksiozni poremećaji. Slap, Zagreb.