Ovih je dana izašla iz tiska zbirka pjesama međunarodno priznatog komunikologa Marka-Ivana Pekice pod naslovom Istro mila moja, lipa mati moja. Ova zbirka čakavske poezije predstavlja realizaciju dugogodišnje želje autora da hrvatskoj književnosti pokloni dio svoga stvaralaštva. Marko-Ivan Pekica u svojim pjesmama na vrlo specifičan način – s puno emocionalnog naboja progovara o ljubavi prema čakavskom dijalektu, svome rodnom kraju, svojoj dragoj Barbanštini i svojoj voljenoj Istri. Do sada je svoju poeziju objavljivao u Hrvatskoj i SAD-u, u raznim časopisima, publikacijama i zbirkama, a posebno su mu dragi tradicionalni susreti barbanskih pjesnika pod nazivom Beside u jatu na kojima redovito nastupa i u sklopu kojih je do sada objavljeno šest skupnih zbirki poezije.

Glavna urednica ove vrijedne knjige je poznata pjesnikinja i publicistkinja Elia Pekica Pagon, grafički urednik je renomirani grafički dizajner Borut Benčina, a autor fotografije naslovnice je ugledni porečki fotograf Egidio Licul.  Knjigu je tiskala Grafika Markulin iz Zagreba.

Sam autor  u svojoj uvodnoj riječi pod naslovom Ćakulajmo i kantajmo po našu i nikada nemojmo laškati, ističe: „Moje su pjesme moje putovanje kroz moj život. To su moje sjećanja. To su moji snovi, moje ljubavi, moje radosti, ali one su i moj plač i čežnja za Istrom naših prabaka i pradjedova, naših majki i očeva. To su i moja nadanja. To je i moja vjera u bolje i liplje sutra. To su i moji ljudi – goli, bosi, lačni i kujenani.

O njma pjevan, njima se divin, i za njih i našu rodnu grudu, za našu dragu Istru i za naše najliplje ča živin.

Te moje pjesme su se jednostavno dogodile u meni i zaželile su biti zapisane kako bi i one dale svoj doprinos i svoj obol očuvanju našega istrijanskega identiteta izgrađivanog kroz stoljeća i stoljeća.

Bez obzira na „poneke smetnje na vezama“, čvrsto vjerujem da će naš istrijanski identitet i naša dota (naš miraz), zahvaljujući našem ponajviše obiteljskom odgoju i našoj samosvijesti, za vajk živiti u našin istrijanskin srcima i da se neće nikada zatrti.“

U  Pogovoru ove zbirke pjesama glavna urednica Elia Pekica Pagon ističe:

„Ostavština svojem rodnom kraju, njegovoj voljenoj Istri, koju moj otac Marko Pekica ispisuje svojim stihovima najbolji je dokaz kako je imati i voljeti svoj rodni kraj nešto poput vrijednog suputnika svakom čovjeku na njegovu životnome putu, jer gdje god da se nalazi i što god da radi – u čovjeku vječno žive zvukovi, mirisi i žive slike njegova rodnoga kraja. Čitajući stihove čakavske poezije Marka Pekice mogli bismo zaključiti kako je narodna poslovica koja govori kako je svugdje lijepo, ali kod kuće najljepše, doista istinita, jer, čitajući ove vrijedne zapise jednog minulog vremena o Istri kakva je nekada bila, a mogli bismo reći i o Istri kakve više nema, pa čak i o jednom plemenitom svijetu kakvog više nema, saznat ćemo kako baš ništa na ovome svijetu nije mjerljivo s ljubavlju maloga telčića koju je pjesnik doživio kao dječak, s burom koja ga uvijek iznova zove u iscjeljujuću šetnju stazama njegova djetinjstva, s malim razgovorima na tržnici uslijed kojih će se pjesnik prisjetiti kakve stare riječi koja više nije u uporabi, s mirisima i okusima domaćih šljiva, grožđa, badema, oraha ili na tradicionalne načine spravljenih jela i pića. Kada bismo gore spomenutu poslovicu prilagodili zbirci pjesama moga oca Marka koju upravo držite u rukama, tada bi ona glasila: Svugdje je lijepo, ali pod Učkom je najljepše.

Marko Pekica nam putem svoje čakavske poezije poručuje: Život je jednostavan ako tako odlučiš, ako tako želiš, ako voliš sve ljude svijeta i živiš otvorena srca, spontano i bez straha.“

B. P.