POREČ – Nisu zlatni hrvatski rukometaši uzalud dolazili na pripreme u Poreč. U Zagrebu vlada sumaglica, snijeg i studen, a u Poreču ih je dočekao gotovo proljetni ugođaj. Prekrasan ambijent oko hotela »Diamant« po prohladnom, ali sunčanom danu idealno se uklopio u »mučenje« koje prema zamisli izbornika Lina Červara provode njegovi pomoćnici. Nakon jutarnjeg sastanka, bez kave, uslijedila je »porcija« treninga u dvorani, zatim sat vremena rada u teretani i potom brzo navlačenje šuškavaca i adekvatne obuće i izlazak iz hotela. Dobro raspoloženi rukometaši stigli su tek uzvratiti pozdrave poznanicima u predvorju hotela i potom su se uputili na mjesto posljednjeg dijela jutarnjeg treninga. Vrlo brzo su kondicijski treneri Miljenko Rak i Daniel Jurišić neumorno predvodili karavanu od 18 rukometaša koja je vijugala okolnim stazama uz začuđujuće poglede turista – prolaznika. – Idemo tri minute trčanja i onda kratke sprint dionice na uzbrdici – čuo se tek zapovjedni Jurišićev ton. Lino Červar i Irfan Smajlagić upravo su pristizali na vrh uzbrdice kad su Vori i Balić kao prvi par poveli otvarajući sprint do »prve kapice«, oznake na podu. Nema kašnjenja – Idemo eksplozivno, diži koljena – uključio se izbornik, dok su parovi jedan za drugim sprintali uzbrdicom prvo do prve, potom druge i konačno treće oznake. Jedan za drugim parovi su odrađivali trku uzbrdo i potom je slijedilo »opuštajuće« trčanje stazom s koje su se sklanjali turisti propustivši olimpijske pobjednike. Konačno u 12.30 trening je bio gotov i povorka u crvenim šuškavcima, uz par iznimki poput Lackovića ili Loserta koji su bili u plavom, krenula je put hotela. Onaj pravi odmor rukometaši počinju obaveznim silaskom u predvorje »Diamanta«, gdje uz piće čekaju odlazak na ručak, točno u minutu, jer tu je Pipe Smajlagić neumoljiv – nema kašnjenja. Dok glavna skupina s Balićem i Šolom razgovara uz šank, novi kapetan Petar Metličić na meti je novinara. To su sve luđaci – Velika je čast biti izabran za kapetana ove momčadi, već sam to bio i na Superkupu u Njemačkoj, pa sam samo nastavio. Dakako, to je i velika obaveza, sad sam ipak zadužen za stanje u svlačionici, a naslijedio sam na toj poziciji legendarnog Slavka Golužu za kojeg je dovoljno reći da je najtrofejniji hrvatski sportaš – rekao je Pero koji u proljeće očekuje prinovu u obitelji. – Je, opet će biti sin, moramo slagati postavu za budućnost. A, jesu me ovi nasanjkali, namjerno su me postavili za kapetana da me mogu zafrkavati. Pa, tko će njima biti kapetan, to su sve luđaci – uz smijeh je govorio Splićanin koji je ljetošnjim transferom u »Ciudad Real«, po vlastitom priznanju, došao do vrhunca klupske karijere. Vrijeme ručka značilo je napuštanje predvorja i odlazak u restoran, a uz igrače otišla je i cijela skupina onih koji su zlatnim rukometašima stalno na usluzi. Uz trenerski tandem, liječnika, fizioterapeute i kondicijske trenere neizostavni su dio tima i direktor Ivica Udovičić, čovjek koji se ni sekunde ne odvaja od svog mobitela i tehniko Damir Urek. Idućeg tjedna prilikom potpisivanja novog sponzorskog ugovora u Istru će se »spustiti« i oni iz kancelarije HRS-a predvođeni predsjednikom Željkom Kavranom, uz čije su ime vezani svi uspjesi hrvatskog rukometa posljednjeg desetljeća. Grupa mala, ali odabrana kojoj je izbornik Červar unio svježe krvi. Inicijacija – Mladići koji su prvi put ovdje s nama su se sjajno prilagodili. Njih sedmorica, jasno, prema tradiciji, morali su proći obred inicijacije u društvo – rekao je izbornik Červar prije ručka. – Imali smo karaoke party na kojem je svaki od njih morao pokazati svoje pjevačko umijeće i pokazali su da su dostojni ulaska u naš krug. Mladi Duvnjak je prvi uzeo mikrofon u ruke i zapjevao »Ne dirajte mi ravnicu« tako kvalitetno da su mu svi prisutni zapljeskali. Njegovim su primjerom nastavili i svi ostali novi članovi, a odličan je bio i Čupić koji se uskoro ženi, pa mu je ovo bila jedna od posljednjih zabava u samačkoj ulozi. Dečki iz susjedstva Nakon ručka nema više kontakata s medijima, igrači odlaze na više no zasluženi odmor i pripremu za naporan popodnevni trening koji se u cijelosti odvija u dvorani i na kojem je konačno rukometna lopta u prvom planu. Ostavljajući rukometne reprezentativce za sobom ne možemo se oteti dojmu kako ovi sjajni sportaši ni jednim svojim migom ne odaju dojam nekih napuhanih veličina. Boraveći s njima i na Svjetskom prvenstvu u Tunisu nikad nismo uočili da je bilo koji igrač odbio razgovor, niti je ijedan igrač odbio slikati se sa nekim od navijača. Nakon poraza u finalu u Tunisu čekajući na aerodromu avion za Hrvatsku Balić se slikao sa svakim koji je to tražio, bar pedesetak puta. A, nije baš čovjeku bilo do slikanja. Bio je vidljivo ljut nakon poraza u finalu od Španjolaca i cijelim putem nije ni sa kim želio razgovarati. Ali, za navijače je uvijek imao vremena, bilo Tunižane, Talijane, Španjolce. Možda ih zato i običan narod u Hrvatskoj toliko voli, ne samo zbog silnih pobjeda koje su ostvarili. Jednostavno, ostali su obični dečki iz susjedstva.

Piše Roberto CAR Snimio Eduard STRENJA