Porečka etnologinja Ivona Orlić, zaposlena u pazinskom Etnografskom muzeju Istre, nedavno je doktorirala na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu s vrlo zanimljivom temom: "Regionalni identitet u suvremenoj turističkoj ponudi Istre",  prvi put zajedno kontekstualizirajući pojmove koji su dosad imali zasebnu političku, kulturološku i ekonomsku dimenziju.

– Cilj vam je bio istražiti autentične tradicijske vrijednosti istarskih obitelji koje se nude kao turistički sadržaj. Koji je razlog ovakvom odabiru teme, jer naime, iz formulacije se sluti da "autentičnih tradicijskih vrijednosti" u istarskoj turističkoj ponudi zapravo nema, da takvo što tek treba osmisliti?

– Ma upravo suprotno, ja san krenula s pretpostavkom da ću to zajno otkriti kada napravin intervjue s kazivačima i to kroz tri generacije, ča ćeš više od tega. I onda lipo uno ča se provlači kroz sve tri generacije to je ta tradicija, to je to autentično, to su te autentične istarske vrijednosti. I naravno da san smatrala da je ona prava autentična vrijednost rijetko ponuđena u turizmu, ali smatrala sam da je ipak ima, te da ću ja sada, nakon istraživanja, ponuditi nepobitnu autentičnost koju neće trebati osmišljavati. Malo morgen, bi reka moj nono, kao da je samo jedna autentičnost?

– Jedan od polaznih pojmova u vašem istraživanju, istrijanstvo, razvio se s političkom afirmacijom kroz djelovanje IDS-a kao političke stranke. Koliko je politička komponenta istrijanstva ostala relevantna za ovo istraživanje o – turizmu?

– Mislim da je ostala relevantna, moja se teza bazirala na pretpostavci da je IDS ustvari u jednom trenutku djelovao kao svojevrsni pokret, a ne samo kao politička stranka, te da je zasigurno pridonio ponovnom oživljavanju regionalnog identiteta i kroz glazbu, dijalektalni govor, pisanu riječ, te i kroz nacionalno i/ili regionalno opredjeljenje, što potvrđuju i popisi stanovništva. Naravno, ne smatram da su svi žitelji Istre koji se žele regionalno opredijeliti naspram nacionalnog članovi ili simpatizeri IDS-a, ali da su oni bili svojevrsni pokretač – jesu. Jednim dijelom se upravo i zbog te činjenice desio regionalno-lokalni procvat i u kulturi Istre. Ne smijemo zaboraviti da je to i opći svjetski trend – revival lokalnog, dakle to nije specifično samo za Istru.

– Sjećaju li se vaši kazivači i informatori kakav je značaj imalo i je li se uopće spominjalo istrijanstvo u razdoblju prije političkih demokratskih promjena u Hrvatskoj?

– Istrijanstvo, kao baš takva riječ  – gotovo da se ne pamti, ali se uvijek znalo tko su to Istrijani, a tko su to oni drugi: zgor Učke, Mujo i Haso, "vrajža hi je kurijera dopeljala" (barka inbarkala, ferata/makina dopeljala). Upravo ove izjave mogu ukazivati na našu tradicionalnu negostoljubivost.

– Opisujući ciljeve vašeg istraživanja naglasili ste da se niste upustili u potragu za onim što se mijenjalo, već naprotiv za onim što je ostalo. Je li tako i s istrijanstvom slučaj, u čemu je ono ostalo postojano?

– Da, zanimljivo je to, kreneš u nešto i na kraju sve je užasno drugačije nego što si mislio na početku. Ustvari, sve se mijenja, dakle od moje želje da istražujem istost kao nešto postojano, "za ča se moreš čapati i reči to je to", ni ustalo gotovo ništa. Možda je ustvari najiskrenije kazati da je nepromjenjiva ostala želja da ne budemo peto kolo od voza – kako bi rekla moja nona Fuma. To se dijelom i dogodilo u poistovjećenju s politikom IDS-a. Ostale su neke vrijednosti ali koje se u konačnici ne mogu pripisati samo istrijanstvu. Primjerice, kod odgojnih obiteljskih vrijednosti zaključak je da roditelji svojoj djeci žele lagodniji život, da budu skromni i nadasve da budu pošteni, puni krijancije. To su i opće ljudske vrijednosti, a sada ih možemo pripisivati upravo nama, jer možda u nekoj drugoj regiji ili zemlji neće biti poštenje na prvom mjestu. Ali evo, u mom se istraživanju općenito varijabla odgojne obiteljske vrijednosti pokazala kao najnepromjenjivija.

– Koliko uopće "politička" dimenzija identiteta Istrijana ima veze s njihovim bavljenjem – turizmom?

– Ako pod političku dimenziju identiteta Istrijana uzmemo kulturna mjerila u turizmu tada je moj odgovor – da. Dakle, turistički djelatnici sve više prezentiraju sebe kroz svoj rad, od menija u restoranima (gdje je maneštra zauzela važnu poziciju, a do prije 20 godina bila je marginalizirana) do ponude tradicijskih proizvoda (ulje, vino, pršuti…), suvenira (makete kažuna, ordenje…) i otvaranja agroturizama – težnja je prikazati i doživjeti domaće, a ne kao kad smo iznajmljivali i nudili turistima sedamdesetih i osamdesetih godina ono što smo smatrali da turisti žele, odnosno standard kakav imaju kod kuće. Ali ako pod političkom dimenzijom identiteta Istrijana mislimo isključivo na spregu s vlašću, onda je to svakako bitna prednost, koja se više ni ne skriva primjerice pri dodjeli radnih prostora i beneficija.

– Što ste htjeli reći ovom rečenicom iz vašeg doktorata: "Kao stanovnica Poreča osjećam nerazmjer i stalne nesporazume između domicilnog stanovništva i turista"?

– Prvenstveno sam mislila na napuštanje porečke starogradske jezgre, odnosno bijeg Porečana u okolna naselja i sela. To se događalo zato jer su nam ti turisti bučili, i delali kažin, nismo više mogli podnijeti to, kako bi Franci rekao: hitanje balota đelata. I to po cijele dane i noći. I što se događalo: svatko tko je mogao izgradio si je kuću (s par apartmana) izvan grada i to sa sredstvima od turizma, s ciljem da pobjegne od turizma!…

(Razgovarao Davor ŠIŠOVIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK, Glas Istre)