»Čak se tri turistička i stambena naselja vila s bazenima grade, odnosno planiraju u općini Svetvinčenat koja nema ni milimetra morske obale. Dokaz je to da investitorima, kupcima i iznajmljivačima postaje interesantna unutrašnjost Istre«, uvod je ovo nedavno objavljenog članka u Glasu Istre o gradnji apartmanskih naselja u unutrašnjosti Istre. Jedan od investitora našoj je novinarki tada izjavio da su objekti koje gradi u Čabrunićima svojevrsni spoj starog i novog, te da se s razvojem tehnologije promijenila i gradnja pa se više ne mogu graditi kuće kao prije sto ili dvjesto godina, ali da se zato može kopirati njihov izgled. Investitor se požalio i da korištenje kamena i drva za dobivanje rustikalnog izgleda iznimno usporava i poskupljuje gradnju.

Te riječi zapravo puno govore o sadašnjoj arhitektonskoj situaciji u Istri. Na našem se Poluotoku masovno grade kuće koje i nemaju puno veze s ruralnom istarskom kućom. No za početak valja definirati izgled tradicionalne istarske kuće kako bismo doista mogli reći da danas mnogi investitori diljem Istre zapravo grade kuće za odmor, koje su čak oku ugodne, ali gotovo da i nemaju dodirnih točaka s ruralnom istarskom kućom. Problem pri definiranju predstavlja smještanje u određeni vremenski period, jer se način gradnje, prema riječima pulskog arhitekta Leonida Zubana, razvijao kroz povijest. Doduše, Zuban veli da su te promjene bile kudikamo sporije no što su danas, ali su se događale.

– Kad govorimo u ruralnim kućama, onda najčešće govorimo o onima iz 18. i 19. stoljeća, no i tu ima razlika pa je zapravo teško odrediti što je točno istarska kuća. Treba pobrojati elemente, odnosno katalogizirati ih i time sačuvati trag o njenoj gradnji, a tako i o načinu života iz tog vremena – kaže Zuban.

Ravnateljica pazinskog Etnografskog muzeja Istre Lidija Nikočević veli da je svojevremeno egzistirala ideja o izradi priručnika o tradicijskoj arhitekturi, čime smatra da bi se mnogima približio način na koji bi mogli obnoviti ruralnu kuću, a da se pritom ona ne mijenja bitno. No, objavljivanje takvog priručnika, kaže Nikočević, trebala bi potaknuti Županija. Ono što po njenom mišljenju treba činiti ne bi li očuvali baštinu jest podići opću kulturu. Naime, bez toga, smatra ona, neće se izbjeći daljnja devastacija ruralnih objekata. Nikočević kaže i da mnogi ljudi u Istri smatraju da su ruralne kuće minorne, bezvrijedne, te su ih stoga domaćini u drugoj polovici prošlog stoljeća počeli rušiti i na njihovom mjestu graditi kuće od cigle koje su gabaritima bile puno veće od starih.

S time da su najviše štete ruralnim objektima u Istri nanijeli upravo domaći ljudi slaže se i građevinar s Poreštine koji je htio ostati anoniman, a koji se bavi izgradnjom ruralnih objekata. Po njegovom mišljenju tu više nema spasa. Da bi nam to dočarao odveo nas je u Radmane, mjesto koje je jedan od najgorih primjera apartmanizacije Istre. Novoizgrađene trokatnice s neukusnim fasadama, ogradama i svim mogućim i nemogućim detaljima koje možemo nazvati samo kičem, doslovno su zatrpale mjesto, te se onih preostalih pet starih kamenih kuća uopće ne vidi u toj masi neukusa. Zuban je oprezniji kad govori o tome tko je nanio štetu ruralnim objektima u Istri.

– Mislim da nije u redu danas tražiti od istarskih seljaka da sačuvaju kamene kuće, ili upirati u njih prstom jer su napustili selo i otišli živjeti u grad. U Provansi ili nekoj drugoj regiji gdje postoje sela u kojima su sačuvane stare kuće ljudima je očito omogućeno da kvalitetno žive na selu. Nemoguće je također tražiti od nekog mjesta da bude živo, a da pritom ne mijenja svoj izgled. To je jednostavno nespojivo jedno s drugim. Ne kažem da je dobro to što je u nekim mjestima s nekad pet kuća danas izgrađeno stotinjak grdosija, no problem je prije svega u tome što je Hrvatska kao tranzicijska zemlja omogućila silovit ulaz stranog kapitala na naše tržište. Naravno, ni domaći kapital nije bio ništa »nježniji« – smatra Zuban.

No, vratimo se ljepšim stvarima, odnosno ruralnim kamenim kućama u unutrašnjosti Istre. Zuban kaže da se generalno može reći da istarsku kuću čine forma, funkcija, volumen i materijal. Trenutno kamena ima, ali je relativno skup, dok funkcija više nije ista, potrebe i način života su drugačiji.

– Nekada su se ljudi prilagođavali materijalima koji su im bili dostupni. Sve im je bilo nametnuto. Od kamena za gradnju do veličine drvenih greda za horizontalni prijenos plohe. Tako su zapravo i došli do tipologije, jer nisu imali mogućnosti birati s čime će graditi kuću – objašnjava Zuban. On smatra da je većina kuća bila ožbukana, dok su kamene palače na obali, na kojima se vidjelo da je kamen izuzetno dobro obrađen, ostavljane »gole«. Zuban veli i da su štale u većini slučajeva bile neožbukane.

S time se pak ne slaže porečki građevinar koji smatra da je većina kuća bila neožbukana, jer ljudi nisu imali novca za takvu investiciju.

– Obično su žbukali samo jednu vanjsku plohu kuće i tu je uvijek prednost dobivala sjeverna strana. Žbuka se pravila od zemlje, vapna i šabije (pijeska), a kuću je, prije svega, štitila od vlage – kaže porečki građevinar. Žbuka je, prema njegovim riječima, sprječavala brzo propadanje kuća. Naime, na neožbukanoj kući kiša ispire zemlju i vapno koji vezuju kamen. Otuda i poznati trbusi na starim kućama koji nastaju zbog klizanja kamena.

Doduše, ni žbuka ne može štititi kuću kad joj počne propadati krov. Prema iskustvima porečkog građevinara, kad se uruši krov na staroj kući, ona je gotovo sigurno osuđena na propast. Od takve sudbine seoske kuće zasad spašavaju stranci koji ih sve više kupuju i obnavljaju. Porečki građevinar u tome ne vidi ništa loše, naprotiv, zadovoljan je što netko spašava baštinu. S njim se ne slaže i pulski arhitekt koji smatra da je teško sada govoriti je li ovo što čine stranci doista spas za istarsku kuću.

– Treba vidjeti hoće li njihovo »dobročinstvo« utjecati na oživljavanje sela. Oni trenutno jesu čuvari baštine, no ne i tradicije, načina života, dok domaći ljudi kopiraju ono što vide na televiziji, u sapunicama. Mislim da je bitno kazati da je Istranima nekad sve bilo nametnuto u gradnji kuća, a sada mogu birati bilo što, pa onda i imamo bilo kakvu gradnju – veli Zuban, koji smatra da se danas više ni ne gradi ruralna istarska kuća iz 18. ili 19. stoljeća.

– Po mom mišljenju forma je neodvojiva od funkcije. Kao što sam već rekao, forma je bila zadana načinom života, a ne estetskim kriterijem. To ne znači da nove kuće u takozvanom istarskom stilu ne bi trebale zadržati elemente istarske kuće. No glavni problem je izmijenjena funkcija zbog čega se možemo pitati ima li smisla u 21. stoljeću graditi izvornu istarsku kuću. Naime, danas se ona koristi za odmor. I to je najčešće koriste stranci ne bi li u njoj proveli 15-ak dana godišnje. Estetska potreba svakako postoji, no u tom slučaju možemo eventualno govoriti o kući s elementima istarske kuće. Današnje vrijeme zahtijeva drugačiju kuću, prije svega gabaritima veću pa se tome treba i prilagoditi – kaže pulski arhitekt te zaključuje: »Ne znam možemo li govoriti o zagađivanju prostora ako, primjerice, domaći čovik s tri koze u Lanišću izgradi kuću od cigli bez žbuke? Možda je to izvorna kuća. Ne znam tko se može usuditi reći da i to nije istarska kuća koja služi današnjem čovjeku. Mogu se složiti da takva kuća nije najljepša, ali ne i da nije autentična.«

Nikočević i Zuban slažu se oko toga da treba dopustiti reinterpretaciju ruralne kuće. Naime, Lidija Nikočević kaže da i sama živi u moderniziranoj ruralnoj kući u kojoj je bivša štala postala sastavni dio stambenog objekta. Zuban smatra da se stara kuća može obnoviti i upotrebom čelika i stakla koji idu uz kamen, ali ne i uvođenjem nekog stranog elementa poput kamena koji nije iz Istre, a kojim se želi simulirati istarska gradnja, jer to onda neće držati vodu.

– Krajolik se mijenja, to je neminovno, no trebamo ga pokušati oplemeniti nekim elementima iz domaće gradnje. Ako nam pak te promjene smetaju, onda je to puno kompleksnije pitanje od očuvanja ruralne kuće. Što primjerice napraviti sa Završjem? Hoćemo li ga zauvijek pustiti ovakvim kakvo je sada? Ako to zaista želimo, onda ljudima koji tamo žive treba omogućiti da kvalitetno žive, što je moguće jedino uz izgradnju potrebne infrastrukture i poticanje gospodarskog razvoja tog kraja. S druge strane, mjesto uvijek možemo prodati strancima pa će ga oni koristiti mjesec dana godišnje. To su samo neke od solucija što možemo učiniti sa selima. Nešto ćemo morati, to je sigurno – zaključuje Zuban.

Ravnateljica Etnografskog muzeja u Pazinu pak smatra da je ključna stvar u očuvanju baštine – edukacija. Kao primjer navodi i svoje iskustvo obilaska mjesta u potrazi za baštinom koju treba zaštititi, kada su je domaćini gledali kao neprijatelja, te joj čak i prijetili smatrajući da će im zaštita njihove kuće donijeti samo novi trošak, odnosno da je neće moći srušiti i na njenom mjestu izgraditi kuću s nekoliko dodatnih apartmana. Nikočević zaključuje zanimljivom činjenicom da se u Istri etnologija ne cijeni onoliko koliko recimo arheologija, dok se u isto vrijeme ruralna Istra promovira kao najprepoznatljiviji turistički proizvod.

Što je to istarska kuća?

Na pitanje može li se popisivanjem svih elemenata ruralne kuće spriječiti masovna gradnja i prodaja strancima takozvanih istarskih kuća koje sadrže vrlo malo ili ništa tradicionalnih elemenata, pulski arhitekt Zuban odgovara da je popisivanje elemenata zapravo najmanji problem. – Što ćemo s načinom života? Prodajemo li mi strancima elemente istarske gradnje ili i način života? Postoji naravno opasnost da netko počne masovno graditi kuće koje nemaju ili imaju vrlo malo istarskih elemenata pa da one postanu »tradicionalne« kuće, ali ne znam kako bi se to uopće moglo spriječiti. S druge strane, ne znam što bih doista nazvao istarskom kućom. Kao jedan od poznatijih arhitektonskih primjera talijanske renesanse je trg u Sieni, no on je dovršen u vrijeme fašizma, dok ga mi veličamo kao prekrasan primjer renesansne arhitekture. Takvih primjera ima jako puno.

Zbog vlage se živjelo na katu

Istrani nekada nisu mogli graditi drugačije no što su to činili, jer im je dostupna građa diktirala volumen kuće. Tako je primjerice širina bila zadana drvenom građom s nekog područja, odnosno rasponom drvenih greda, dok je visina uvjetovana potrebom za prizemljem, katom i šufitom. Gospodarske kuće su bile uz obiteljsku kuću ako se radilo o samostojećim objektima, odnosno izdvojene ako je riječ o kućama u nizu. Horizontalni elementi, grede i pod, bili su od drva, dok je dominantni materijal gradnje bio kamen. Za istarsku je kuću specifičan i baladur, odnosno stepenice koje izvana vode do prvog kata. Porečki građevinar objašnjava da ljudi nekada zbog vlage nisu mogli živjeti u prizemlju, gdje su obično imali kantinu, već su obitavali na prvom katu kuće. Prizemlje je velikim vratima s voltom bilo povezano s kortom. Svrha velikih vrata bila je iznošenje bačava vina na sušenje, pranje i slično. Građevinar nam otkriva i da je debljina zidova bila uvjetovana kvalitetom kamena. Naime, duguljasti, škriljasti kamen bio je pogodniji za gradnju pa nije bilo potrebe za širenjem zida, dok je manje kvalitetan babuljast (okrugli) kamen zahtijevao širenje. Tako deblji zid na istarskoj kući, po njegovim riječima, nije sinonim za kvalitetnu gradnju kako se to obično misli, već sasvim suprotno.

Minirani kamen nije za gradnju

U današnjem obnavljanju starih kuća obično se koristi kamen sa starih urušenih kuća, no gradnja nove kuće zahtijeva i novi kamen. Porečki građevinar kaže da on nikako ne smije biti miniran, jer mu se mijenja struktura te postaje krhak. Iz kamenoloma se kamen vadi bagerima, dok su nekad majstori zabijali drvene klinove u kamene blokove te ih zatim natapali vodom. Prilikom širenja klinova kamen je pucao i bio spreman za upotrebu.

Bojan Žižović, Glas Istre

snimio: B. Grahovac, Glas Istre