S Ines Tričković i Lukom Žužićem, članom njenog sexteta i autorom svih aranžmana, porazgovarali smo o nominacijama za Porin, o radu na albumu ‘Runjić in Blue’, turnejama po Kini, planovima i očekivanjima.

Autor: Petar Ipšić, Dubrovački dnevnik

Veliko priznanje u vidu čak dvije nominacije za Porin stigle su na adresu Dubrovkinje Ines Tričković i njenog Sexteta za album ‘Runjić in Blue’. Album jazz obrada pjesama Zdenka Runjića prepoznala je struka pa je ponio nominaciju za najbolji jazz album. Dodatno veseli što je i pjesma ‘Lamento’, jedna od najupečatljivijih primjera Runjićevog osebujnog ‘rukopisa’, nominirana u kategoriji za najbolju jazz izvedbu. Sve pjesme odabrala je Ines Tričković, a aranžmanima ih je ‘iznova napisao’ član seksteta, trombonist, akademski obrazovan glazbenik Luka Žužić.

1. Jesu li vas iznenadile nominacije za Porin i koliko vam znače kao priznanje struke? Što će vam značiti ukoliko ih i osvojite?

Ines: Pa moram iskreno reći da jesu, ali je dobar osjećaj. Ako dobijemo Porina bit će to jedno lijepo priznanje za predani rad cijelog benda.

Luka: Iznenadilo me što smo nominirani u dvije kategorije. Inače, očekivao sam da album bude nominiran. Sad, hoće li ‘pasti’ Porin ili neće to ćemo tek vidijeti. Već je nominacija uspjeh, a ako dobijemo Porina, tim bolje. Dobivanjem nagrade postajete automatski i glasač za Porin idućih godina, to je kod nas dosta prestižna nagrada koja vam olakšava stvari kod pronalaženja koncerata, ili sredstava za neke druge projekte.

2. Uz nominaciju za jazz album godine ‘Runjić in Blue’ je ponio i onu za najbolju jazz izvedbu za ‘Lamento’. Ima li neki poseban razlog zašto upravo njome otvarate album?

Ines: Tu pjesmu smo obično svirali na početku svakog našeg koncerta pa nam je došlo prirodno da je stavimo prvu na album.

Luka: ‘Lamentom’ otvaramo album jer je energična i dobra skladba. Mislim da nakon ‘Lamenta’, slušatelj neće izbaciti cd iz playera nego će nastaviti slušati…..bar sljedeću (smijeh).

3. Razgovarajući s Ines prije dubrovačke promocije albuma dobio sam uvid u tijek nastanka materijala. Znam da ste svakoj pjesmi pristupili na poseban način i s velikom pažnjom. No, možete li malo podrobnije pojasniti taj proces prilikom oblikovanja pjesama?

Ines: Prvo bih ja Luki poslala pjesmu koju bih izabrala. Zatim bismo razgovarali o njoj, kako bi je mogli napraviti, kako nas inspirira i našli ideju. Zatim bi Luka počeo raditi aranžman i onda bi mi poslao nazad kostur pjesme i nekako smo zajednički dolazili do ideja i kroz zaista odličnu komunikaciju, Lukinu izvanrednu sposobnost i jako sličnu estetiku nastale su pjesme ovakve kakve su izašle na albumu.

Luka: Proces prilikom pisanja aranžmana je bio sljedeći. Prvo ‘skinete’ pjesmu u originalu, uzmete melodiju i renharmonizirate ju. Sa Runjićevim skladbama posebno sam pazio da ne stavim bilo što na bilo koje mjesto, nego da aranžman donekle prati radnju pjesme i da bude barem jednim djelom ili motivom vezan uz originalnu verziju. U nekim pjesmama smo zadržali više originalnog sadržaja, a u nekima manje, naravno.

4. Koja pjesma je bila posebno zahtijevna aranžmanski? Oko koje ste najviše ‘razbijali glavu’? A oko koje je sve prirodno ‘sjelo na mjesto’?

Ines: Koliko se sjećam sve su dosta brzo poprimile idejni oblik.

Luka: ‘Picaferaj’ je sjeo odmah na mjesto, u par sati. A najviše sam razbijao glavu oko ‘Marče Funebre’ kod koje do zadjeg časa nismo znali kako će ispasti jer ima jako puno kolektivne improvizacije, a nismo imali uvjete snimati svi zajedno…na kraju je ispala odlično.

5. Jeste li imali određene strahove kako će publika i kritika prihvatiti ove verzije jer ste se na neki način igrali s ostavštinom jednog od najvećih autora popularne glazbe u Hrvatskoj?

Ines: Pa došlo je bilo i to pitanje negdje na samom početku, ali radili smo potpuno sa srcem, i vjerovali da takav pristup može roditi nešto što će publika i kritika prepoznati. Bilo je dosta pitanja kada je izašao album, tipa: ‘Zašto ima toliko solo dijelova? ili ‘Je li to zaista vokalni album?’

Ali baš je to bit jazza, sloboda u izražavanju i nismo se htjeli ograničavati minutažom pjesama. Kod nas je publika navikla da album vokalnog jazza ima minutažu od 4-6 minuta, da nema puno solo dionica, a ja kroz album pjevam skoro čitavo vrijeme, kada ne pjevam temu, onda glas stupa u funkciju puhača i pjeva unise s trombonom i saxsofonom. Tako da je glas prisutan stalno osim u solima ostalih instrumentalista.

Luka: Na neki način da, ali u stvari nije bilo nikakvih strahova, jer od početka smo krenuli ka rearanžiranju Runjićevih pjesmama u jazz maniri tako da pjesme budu te, ali skroz različite. Ja se osobno nisam bojao kako će publika reagirati. Uvijek imate one kojima se sviđa nešto, i one koji to isto ne mogu smisliti. To je ljudska priroda….

>> CIJELI ČLANAK PROČITAJTE NA LINKU

Autori fotografija: Facebook, Ivo Frangeš