Nedavno smo objavili izvatke iz najnovijeg istraživanja njemačkog ADAC-a, automobilskog kluba poznatog po preciznom vrednovanju kvalitete kampova, u kojem je Hrvatska ove godine među prve tri prvoplasirane kamping destinacije u Evropi, ali po skupoći. Doista ne zvuči konkurentno kad je prosječna dnevna cijena kampiranja za dvoje odraslih s djetetom i automobilom u špici sezone u hrvatskom kampu blizu 35 eura, a u njemačkom čak 11 eura manje. Doduše, Njemačka je sjevernija zemlja i nema topli Mediteran, ali na njemu je od Hrvatske skuplja samo Italija. Jeftinije su i Španjolska, i Francuska, i Grčka.

Teško je naći tržišnih opravdanja da od lani spomenuta promatrana cijena poskupi za čak 11 posto, a da su hrvatski kampovi lani zabilježili pad posjetitelja za pet posto i noćenja za četiri. Doduše, uvijek se u pomoć može pozvati zakon ponude i potražnje ili pozicioniranje na tržištu u potrazi za bolje platežnim gostom. Ili bog vremenskih neprilika jer glavni razlog pada ipak je bilo izuzetno loše vrijeme u kolovozu koji je glavni mjesec za kampiranje na Jadranu i kada je lani »izgubljeno« pola milijuna noćenja, upravo koliki je cjelogodišnji minus.

Ipak, u analizi cijena valja istaknuti i jedan »detalj« o kojem ADAC-ova usporedna istraživanja cijena i kvalitete kampova ne vode računa, a to je njihova pozicija. To je, doduše, »subjektivna« kategorija, ali kad se zna da su većina hrvatskih kampova po položaju i okruženju doista mjesta za odmor u prirodi: uz samo more – s nerijetko »privatiziranom« plažom i panoramom od koje »boli glava«, u zelenilu – čak s impresivnim, prirodnim šumarcima, u mirnim predjelima – daleko od gradske ili industrijske buke i smoga… onda cijenu treba gledati i kroz tu prizmu. K tome, s napomenom da su im cestovne udaljenosti od glavnih evropskih emitivnih tržišta manje nego grčke ili južnotalijanske i južnošpanjolske.

S druge strane stoji i činjenica da nerijetki hrvatski kampovi još nemaju riješenu kanalizaciju, a imaju nizak standard sanitarija, nekvalitetne i nedovoljne priključke na struju i vodu, skromne servisne i sportsko-rekreativne sadržaje, nikakvu zabavu ili animaciju gostiju, skupe trgovine, loše ugostiteljske lokale, nemaju bazene, itd. Sve to ima svoju vrijednost i u cijeni i u kvaliteti boravka. Opet, s treće strane: nerijetki su kampisti kojima niža cijena i bolje usluge neće kompenzirati činjenicu da je kamp u blizini velike trafostanice, tvornice cementa ili aerodroma, da uz ili čak preko njega prolazi frekventna prometnica ili željeznička pruga, da ima pogled na brodogradilište ili lučka postrojenja, da je uz more kojem je najviša ljetna temperatura plus 19 stupnjeva Celzijevih ili u kamenjaru gotovo bez hlada na plus 40… a podosta je takvih »položaja« kampova u konkurentnim nam zemljama. Položajna renta je i nesporna ekonomska činjenica. Uostalom, nije slučajno najskuplja kamping destinacija baš Italija, čiji kampovi uz lijepe prirodne kulise imaju i fenomenalne kulturno-povijesne, za koje također nisu »ni orali ni kopali«. Utoliko i skupoću hrvatskih kampova treba gledati i kao na valorizaciju »onog što im je Bog dao«.

Naravno, pogrešno je, a tu grešku mnogi hrvatski kampovi čine, igrati prvenstveno na adute iz okruženja. Kampisti su publika željna odmora u prirodi, ali većina traži i određeni standard koji je iz godine u godinu sve zahtjevniji. Ne tako davno u hrvatskim su kampovima parcele koje se mogu unaprijed rezervirati bile »misaona imenica«, primalo se kampiste daleko iznad službenog kapaciteta, a gosti su danima čekali red za električni priključak ili »frigo-boks«. Bazeni s grijanom vodom ili mobilne kućice koje se mogu unajmiti a da se od kuće ne vozi šator ili karavan, tek se posljednjih godina mogu naći u boljim kampovima. Današnji kampist, iako je na odmoru, želi imati i internet priključak…

Poruka je jasna: ni najbolji položaj nije dovoljan da se pridobije gosta. Treba se samo sjetiti pravila da se bilo koji turistički smještaj niskoga standarda najteže prodaje, čak i kad je subjektivno pozicioniran na »rajskom« mjestu, a objektivno jeftin. Utoliko je ispravan put koji su si zacrtali nedavno u Top Camping Pool udruženi najbolji hrvatski kampovi: novi stil pristupa klijenteli, minimum reklamacija i prvenstveno totalnu kvalitetu i proizvod bez grešaka. Sve to bez skakanja i nabijanja cijena, pa spomenuti »obiteljski paket« smještaja i usluga u njima prosječno košta 33,12 eura, manje nego je hrvatski prosjek! No, zato su u ukupnom lanjskom padu noćenja kampista upravo ti kampovi zabilježili 10 posto rasta. Daljnji komentar čini se izlišnim.

Goran Prodan, Glas Istre