Hrvatska čini tek prve korake u svijetu digitalne kulture – rezultati su istraživanja Instituta za međunarodne odnose iz Zagreba. No, koji je razlog tome i što se treba učiniti da e-kultura postane širi prioritet.

Otvara li se Hrvatskoj nova perspektiva kulturnog razvoja te međunarodne kulturne komunikacije i suradnje zahvaljujući primjeni digitalne kulture? – jedno je od pitanja koje su si zadali istraživači Instituta za međunarodne odnose (IMO). Studija, koju su pripremali 2007. godine, lani objavili na engleskom, a ovih dana i na hrvatskom jeziku obuhvatila je tri sektora – javni, privatni i civilni.

Zemlje Europske unije već odavno koriste digitalne alate za unapređivanje kulturnih industrija – od kupovine ulaznica preko interneta, mogućnosti planiranja posjeta velikim muzejima uz virtualne šetnje zbirkama, pa sve do virtualnih prostora za pripremanje međunarodnih projekata uz pomoć multimedijalnih alata. Hrvatska polako hvata korak, no za složenije zahvate trebalo je prvo pripremiti infrastrukturu, a u tom se, kaže Biserka Cvjetičanin iz Instituta za međunarodne odnose, ipak dosta napravilo: "Gotovo 90 posto institucija ima svoje web stranice, no ovom smo studijom samo željeli pokazati koji su sve nedostaci i što je dalje potrebno napraviti u svim ovim sektorima." Iz studije proizlaze tri osnovne preporuke: važnost proizvodnje vlastitih sadržaja koji se moraju pretvarati u interaktivne i multimedijske sadržaje, višejezičnost – što je i u skladu s UNESCO-vim inicijativama multikulturalnosti i kulturne raznolikosti, te ponuda online usluga koja je za sada još vrlo mala.

E-kultura prioritet nacionalne strategije

E-kultura našla se i među papirnatim prioritetima nacionalne strategije za e-Hrvatsku, međutim, komentira Aleksandra Uzelac iz IMO-a, ona se uglavnom odnosila na knjižnice i promociju njihovih online usluga: "Da bi e-kultura mogla postati širi prioritet, prvo se kulturni sektor mora odrediti prema tome što je e-kultura koju žele izgraditi. Možemo graditi e-kulturu u smjeru komercijalnih usluga ili podržavati kulturne vrijednosti koje smatramo važnim kao što su kulturna raznolikost, interkulturni dijalog, kulturna demokracija, participacija korisnika…"
Kada je u pitanju prisutnost kulturne baštine u virtualnom prostoru, iskorak se već napravio pokretanjem portala www.kultura.hr gdje se objavljuju digitalizirane zbirke muzeja, te drugi dostupni multimedijalni sadržaji. No, za sljedeći korak javni sektor mora nadići, naglašava Aleksandra Uzelac, uobičajne načine rada koji su propisani zakonima i pravilnicima: "Sad moraju naći mjesto za digitalnu kulturu koja se ne može jednostavno nadodati na njihov način rada kao još jedan dodatni segment, a da se zadrži dosadašnji način rada." Privatni sektor kreativnih industrija u Hrvatskoj ne iskorištava u potpunosti mogućnosti koje pruža virtualni prostor, pa su njihove online prezentacije uglavnom statične, bez interaktivnih sadržaja, a same web stranice više su brošure nego širi sustav prezentacije informacija i mogućnosti komunikacije. Studija kritizira i civilnu scenu koja virtualni prostor koristi primarno kao alat za samo-prezentaciju, a ne kao sredstvo za interaktivnu participaciju i komunikaciju. Participativna dimenzija slabo je zastupljena, jer svega jedna trećina udruga na svojim web stranicama nudi sadržaje koji omogućuju neku online participaciju.

Slično je i s kulturnim portalima koji prikupljaju i obrađuju informacije zaključuje Aleksandra Uzelac, no u tom je segmentu pohvalno to što stvaraju referalne servise, kalendare zbivanja, organiziraju informacije u virtualnoj sferi, i to sve ostaje arhivirano. Iako je većini proizvođača virtualnih kulturnih sadržaja ciljana publika ona domaća, u Institutu za međunarodne odnose ocjenjuju da sveprisutni internet treba shvatiti kao agregat interkulturne komunikacije, pa uz važnost višejezičnosti ističu i prioritet usvajanja inovativnih modela dvosmjerne razmjene informacija i ideja, koje imaju mogućnost otvoriti sasvim novu percepciju kulture u digitalnom dobu.

Vid Mesarić, Zagreb , DW WORLD