Autor: Branko PODGORNIK, Glas Istre

Nije nepoznato da Hrvatsku prestižu gotovo sve srednjoeuropske zemlje koje su nekoć bile u komunističkom sustavu, a danas su članice Europske unije. Međutim, javnosti su manje poznati golemi razmjeri našeg zaostajanja. Hrvatska je svoje gospodarstvo od 1990. do 2017. povećala najmanje od svih, samo 20 posto, za razliku od najuspješnije Poljske koja je u istom razdoblju postigla rekordan ekonomski skok od 120 posto.

Nekoć najzaostalije komunističke države napredovale su tri-četiri puta bržim tempom od Hrvatske, pa je Rumunjska već prestigla našu zemlju, a Bugarska joj puše za vratom – prema Bazi podataka o nejednakostima u svijetu pri Pariškoj ekonomskoj školi, koju već nekoliko godina sastavlja oko 120 istraživača. Među njima, jedan od najpoznatijih je Thomas Piketty.

Rat, investicije, EU fondovi

Naravno, iz te Baze podataka ne može se dobiti objašnjenje zašto Hrvatska pada na dno Unije. Mogu se vidjeti nejednakosti među zemljama i unutar njih, bruto domaći proizvod (BDP), pa i podaci o tome kako je rastao ili padao BDP po punoljetnom stanovniku preračunat u eure, u stalnim cijenama iz 2017. godine, prema paritetu kupovne moći (PPP) – koje ovdje i donosimo.

Objašnjenje za zaostajanje Hrvatske nastoje dati političari iz HDZ-a i SDP-a koji već godinama tvrde da je jedan od glavnih krivaca nametnuti rat od 1990. do 1995. godine. Ostale usporedive države, na njihovu sreću, nisu tu dramu morale proći. Zaista, pariška baza podataka pokazuje da je Hrvatska od 1990. do 1993. doživjela dramatičan pad BDP-a po punoljetnom stanovniku, veći od 35 posto. Od 1994. stvari su se počele poboljšavati.
Iz podataka, međutim, vidi se da ni drugim zemljama, koje su u istom razdoblju prelazile iz komunističkog sustava u tržišno gospodarstvo, nisu cvale ruže. I one su 1993. godine, poput Hrvatske, pale na najnižu točku nakon promjene ekonomskog sustava. Primjerice, gospodarstva Rumunjske i Slovačke u prve tri godine smanjila su se oko 25 posto, Poljske i Češke oko 20, Bugarske i Mađarske oko 15 posto. Najmanje nevolja imala je Slovenija s padom BDP-a po punoljetnom stanovniku od oko 10 posto.

Ono što je najzanimljivije, iz pariških podataka vidi se da najveći raskorak između Hrvatske i ostalih zemalja nije nastao tijekom devedesetih, nego u posljednjih 15 godina, kada je rat već godinama bio iza nas. Primjerice, Poljska se na početnu gospodarsku razinu iz 1990. vratila već 1994., a Slovenija do kraja 1997. godine. Međutim, Hrvatska se na stanje iz 1990. vratila za 13 godina, tijekom 2003. godine, gotovo u istom trenutku kada i Rumunjska, Bugarska, Češka i Slovačka, koje su cijelo vrijeme živjele u miru.

Naši političari iz HDZ-a i SDP-a godinama kao razlog za hrvatsko zaostajanje navode i to što su ostale zemlje ranije ušle u Europsku uniju, tijekom 2004. i 2007. godine. Tako su, kažu, dobile više stranih investicija i novca iz europskih fondova. Međutim, ni to nije bilo presudno.

Iznevjerena očekivanja

Domaća i strana statistika pokazuje da je Hrvatska danas dobila više od 30 milijardi eura investicija. Svrstala se među zemlje s najviše stranih ulaganja po stanovniku. Problem je u tome što te investicije velikim dijelom nisu došle u proizvodnju i izvoz, kao u drugim zemljama, nego ponajprije u kupnju banaka, trgovinu i komunikacije.

Ni europski fondovi – koje su ostale zemlje počele u većoj mjeri koristiti prije desetak godina – nisu odigrali presudnu ulogu. Novac iz fondova EU-a činio je u tim zemljama jedan, dva ili najviše tri posto BDP-a, kako koje godine. Ukupne investicije tih država bile su desetak puta veće i penjale su se na više od 25 posto BDP-a, slično kao u Hrvatskoj prije krize. Glavninu investicija te zemlje osigurale su same.

Problem je u nečemu drugome. S nekadašnjih 25 posto, investicije u Hrvatskoj pale su nakon početka krize na 18 posto BDP-a. Taj veliki pad Hrvatska ne može nadoknaditi novcem iz europskih fondova, koji joj mogu donijeti investicija u vrijednosti od nekih dva posto BDP-a. Nedostajuća ulaganja mora potražiti negdje drugdje.

Ukratko, rat očito nije razlog za današnje zaostajanje naše države. Hrvatska vojska je dobro obavila svoj posao, ali političari su nakon oslobađanja zemlje iznevjerili očekivanja. To se, nema sumnje, odnosi na sve stranke koje su bile na vlasti. Ni kasniji ulazak Hrvatske u EU nije bio prepreka za brži razvoj. Glavni krivac za zaostajanje Hrvatske je loša gospodarska politika vladajućih krugova u posljednjih četvrt stoljeća, osobito nakon krize iz 2008. godine.

Ne zaboravimo, Hrvatskoj je trebalo 13 godina za dostizanje predratnog BDP-a, a 11 godina trebat će joj da dostigne razinu BDP-a kakvu je imala 2008. godine. Nakon izbijanja krize, hrvatski je BDP pao više od 12 posto, a prema procjenama Europske komisije, tek do kraja ove godine vratit će se na prijekriznu razinu.

Zanimljivo je da se podaci iz pariške baze gotovo poklapaju s rezultatima istraživanja koje su ranije provodili mnogi hrvatski i inozemni ekonomisti. Primjerice, i prema istraživanju Sandre Bebek i Guste Santinija, objavljenom 2013. u časopisu Ekonomija, Hrvatska je 2003. dostigla predratnu razinu BDP-a, a do 2008. povećala ga je 20 posto u odnosu na 1990. godinu. To bi također trebalo značiti da će se naša zemlja do kraja ove godine vratiti na prijekriznu razinu.

Bebek i Santini još su 2013. upozorili da ulazak Hrvatske u EU neće nimalo pomoći domaćem gospodarstvu, ako vladajuće stranke nešto ne promijene u ekonomskoj i monetarnoj politici naše zemlje. Oni su procijenili da najveće štete hrvatskom gospodarstvu nakon 1990. nije napravio rat, već »netransparentna privatizacija, loša ekonomska politika i osobito precijenjeni tečaj kune«. Ta je loša politika, kažu, dovela do propadanja industrije, padanja robnog izvoza, gubitka radnih mjesta i rasta uvoza. Kao posljedica, dogodilo se veliko zaduživanje države, tvrtki i građana, poduzetnici su se preusmjerili na trgovinu i turizam, a hrvatsko gospodarstvo zabrinjavajuće zaostaje.

Autor: Branko PODGORNIK, Glas Istre