Hoćemo li dobiti europske cijene, a ostat će nam – hrvatske plaće?
O uvođenju eura priča se već godinama, no čini se da je došao trenutak kada bi se taj scenarij trebao početi ostvarivati: eurostrategija, na kojoj je radila Hrvatska narodna banka, gotova je, a ministrica financija Martina Dalić najavila je njenu prezentaciju krajem mjeseca, nakon čega, kaže, kreće javna rasprava o napuštanju kune i uvođenju eura.
Ciljani rok je 2022., a do tada treba još poraditi na javnim financijama, održavati i dalje tečaj stabilnim i, što je najvažnije, političku situaciju naklonjenu eurozoni. Sve su to parametri koji se moraju posložiti da bi euro zamijenio kunu u svim transakcijama u zemlji, a hrvatski građani plaću počeli primati u eurima, iako je veliko pitanje hoće li se previše usrećiti takvim, službeno euroiziranim okruženjem. Naime, kada se gleda iskustvo članica koje su među zadnjima ušle u eurozonu, nakon uvođenja eura porasli su troškovi života, a standard pao, a ne porastao.
Primjer Slovenije
U susjednoj Sloveniji cijene pojedinih usluga rasle su i do 50 posto, porasle su i cijene nekretnina, no s vremenom je ipak ubrzao i rast plaća. U članicama eurozone koje, kao i mi, pretežito žive od turizma, porasle su cijene turističkih usluga, dijelom zbog želje za zaradom. Slovenija je u međuvremenu prošla i veliku bankarsku krizu koja je bila uzrokovana snažnim zaduživanjem. Kako je strani kapital u prošlom desetljeću Hrvatsku ionako već zapljusnuo, te na domaćem tržištu već poprilično zaradio, ono što smo na tom planu imali za izgubiti – već smo ionako izgubili. Svi se dakle najviše pribojavaju da ćemo dobiti europske cijene, a ostati na hrvatskim plaćama. U tom kontekstu radna snaga će se nastaviti odlijevati, a privreda uravnotežavati na sve nižim demografskim razinama. Struka stoga upozorava da dulje vrijeme nakon uvođenja eura trgovci moraju isticati cijene, i u eurima, i u kunama, kako bi građani mogli pratiti je li netko nabio cijene i želi na njima zaraditi. To je bila praksa i kod inicijalnog uvođenja eura, kada su primjerice ukinute njemačka marka, talijanska lira i druge, no rast cijena je unatoč tome zamijećen.
Stabilna kuna
Postavlja se i pitanje tečaja po kojem će se konverzija izvršiti, no o tome više mora reći HNB, koji je inače veliki zagovaratelj ulaska u eurozonu. Stalno se ističu dvije osnovne prednosti: nestanak transakcijskih troškova te nestanak valutnog rizika, što je sada poprilično ozbiljan rizik, jer su prihodi građana (plaće) izraženi u kunama, a većina, zbog tradicionalnog nepovjerenja u domaću valutu, štedi u eurima. U takvim uvjetima i krediti se odobravaju većinom uz valutnu klauzulu u eurima. Kada bi dakle kuna znatnije otklizala prema euru, prihodi kućanstava ostali bi isti, a rashodi u protuvrijednosti povećali. U tom procjepu, osnovna zadaća HNB-a je da kunu drži dovoljno stabilnom da ne izazove potrese na računima građana, ali i države. To pak onemogućava istinski suverenu monetarnu politiku te korištenje tečaja u protekcionističke svrhe. Ni do sada, dakle, tečajem se nije pomagalo izvoznicima, pa su oni s aspekta uvođenja eura gotovo neutralni.
Ako kuna deprecira, to poskupljuje uvoz, pa opet rastu cijene. Nema, dakle, previše manevarskog prostora da se tečajem manipulira u korist rezidenata. To međutim nije slučaj u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, zemljama u kojima građani dosta štede u vlastitim valutama, što tamošnjim središnjim bankama omogućava da tečaj koriste kao instrument monetarne politike. Te su zemlje upravo tečajnu polugu znatno koristile tijekom globalne krize i, logično, sada se ne žele odreći monetarne suverenosti. Od nje imaju koristi. Čini se tako da imamo i Europu dvaju smjerova, a ne samo Europu dviju brzina – dok Uniju potresaju razni »exiti«, odnosno napuštaju je nezadovoljne članice, stižu najave da će se onima koji to baš žele (poput primjerice Hrvatske) pristup u eurozonu još i ubrzati.
