Kako se mjeri kvaliteta života? Je li to prosječna plaća po stanovniku, broj automobila, broj visokoobrazovanih ljudi, kvaliteta usluge hitne medicinske pomoći? Teško je to reći. Svatko od nas ima drukčiju viziju što je to kvaliteta života. Međutim, kvaliteta života najčešće se može sažeti u jednom momentu – sigurnost u svakom trenutku.
Svatko od nas bio je barem jednom na prijemu u Hitnoj. Ja sam osobno u nekoliko navrata odlazio po pomoć čak i zbog glavobolje ili zubobolje, za što se inače ne treba tražiti pomoć na Hitnoj. Ali i tada sam doživio izvrsnu uslugu. Ne samo zbog toga što sam dobio lijek u obliku praška ili tablete, već zbog sigurnosti da netko stoji na raspolaganju kada je to potrebno. I na taj se način mjeri kvaliteta vlastitog života. Ta kvaliteta teško da se može ukinuti potezom pera, jer usluga Hitne medicinske pomoći nije nešto što treba svrstavati u administrativne odluke.
Naime, s jedne strane stoje stanovnici koji imaju potrebu i želju biti zdravi. A sa druge strane stoje liječnici i medicinsko osoblje koji kvalitetu svog života mjere u poslu kojega vole i za kojega su se u konačnici školovali.
Loptanje o odgovornosti za bilo kakvo miješanje u taj prisni odnos između liječnika i stanovnika iznad je svake granice razumijevanja kvalitete života. Možda se modificiranje tako važne usluge kao što je Hitna medicinska pomoć može poistovjetiti i sa modificiranjem prava na korištenje prometnica ili ukidanje prava na školovanje.
A takve odluke ne bi se smjele donositi u sklopu određene organizacije ako je osnovna želja štednja ili raspoređivanje raspoloživih resursa. To bi bilo slično kao da se ukine pravo na korištenje tunela Učke i da se ta odluka donese negdje u uredu u centru Zagreba.
Zašto ta usporedba?
Zato što je tunel Učka građen samodoprinosom građana, kao i mnogi drugi infrastrukturni projekti. I upravo stoga se odluke o ukidanju nekog prava ne bi smjele tek tako donositi ako je velika skupina ljudi sudjelovala u organiziranju određene usluge ili projekta.
Tako je i sa uslugama Hitne medicinske pomoći. Osim iz sredstava Državnog proračuna, u mnogim se slučajevima rad Hitne medicinske pomoći financira iz više izvora, iz gradskih proračuna, proračuna turističkih zajednica pa i dobrovoljnim akcijama. To ne znači da građani sami moraju financirati rad Hitne medicinske pomoći, jer ga građani ionako financiraju kroz niz svojih uplata u različite proračune.
Koje je onda rješenje?
Teško da će postojati jednako mišljenje svih nas, ali rješenje sigurno nije da se rad Hitne medicinske pomoći modificira bez uske suradnje sa onima koji u tom radu sudjeluju, a to su stanovnici i liječnici koji tu uslugu pružaju. Krajnje ružno zvuči slučaj sa Korčule u kojoj se institucije uključuju u organizaciju akcije za prikupljanje sredstava za rad Hitne medicinske pomoći. Slično je i u gradu sjeverne Istre u kojima se prikupljaju peticije za vraćanje još jednog liječnika.
Time se stječe dojam da zdravlje ljudi ovisi o dobroj volji i količini novca kojime ljudi raspolažu. Time se opet vraćamo na to da zdravlje, odnosno kvaliteta života ovisi o novcu kojime raspolažemo. A time se zdravlje, dakle i kvaliteta života stavlja u zadnji red, jer važne stvari uvijek ostaju pri kraju kada dijelimo novac. A zdravlje je prioritet, oko toga ne bi smjelo biti kompromisa.
Jedino ispravno rješenje je htjeti napredak, htjeti gospodarski rast, htjeti razvoj društva, kao što se i opredjeljujemo da želimo. A to znači da se rast standarda i kvalitete života, o čemu ćemo dosta slušati u idućim tjednima, ne može bazirati na ukidanju određenih osnovnih prava koje utječu na kvalitetu života.

zzlevak