O nekompetentnosti mnogih političara, njihovom (ne)moralu, nestručnosti, nedobronamjernosti i potpunom zanemarivanju općeg dobra i interesa građana, koji su i njihovi »poslodavci« i financijeri, zna se toliko da bi se o njima mogli napisati romani. Međutim, o pasivnosti tih istih građana, koji su s pravom često nezadovoljni svojim statusom, govori se i piše mnogo manje, čime se i zanemaruje, zamagljuje i podcjenjuje druga, ne manja opasnost za razvoj i stabilnost demokracije. Jer šutljivom narodu, koji ne zna, ne želi ili ne može izraziti svoje sudove i stavove, ti isti nekompetentni političari lakše će prodati rog za svijeću i predstaviti im se kao najbolji zaštitnici njihovih interesa.

Kao novinar ne jednom susreo sam se s ljudima koji nas mole da pišemo o određenom problemu, ponekad se ne žele ni predstaviti, a vrlo često će radije odustati od svoje molbe nego iza svog stava stati imenom i prezimenom. Moji Labinjani tu pojavu neće ocijeniti na Havelov način, ali će isto tako mudro zaključiti da »je laglje s ljušken k… po rubide tuć!«

Problem takvog ponašanja zasigurno je intrigantan za sociološka i politološka istraživanja, ali i bez njih mogu se zamijetiti neki temeljni razlozi ovakvog ponašanja većine građana. Nije teško zaključiti da su na ovim prostorima gotovo sto godina bili dominantni totalitarni režimi, u kojima se nije poticalo iznošenje javnog mišljenja građana i njihov individualizam kao temelj demokracije, već upravo obrnuto. Kažnjavalo se iskakanje iz kolektivnih vrijednosti, a podilaženje honoriralo, što je s vremenom postalo dijelom kolektivne svijesti; i spoznaje da je šutnja isplativija od iznošenja vlastitog suda, da se ne isplati iskakati iz stava nametnutog većini. U maniri dobrog populizma tepalo se da je narod uvijek u pravu, kako bi ga se moglo što lakše musti. U njihovo ime!

Kako se tog totalitarnog mentaliteta nije lako riješiti, jer je proces »dekontaminacije« kolektivnog pamćenja dosta dug, i »nova« demokratska praksa ili upravljanje društvom u samostalnoj hrvatskoj državi velikim se dijelom temelje na tim mehanizmima. U službi toga su i državni ili lokalni iracionalizmi u obliku turbohrvatstva ili istrijanstva, kao posebno rafinirani oblici populizma, pod čijim se plaštem izigranim, prevarenim i osiromašenim građanima lakše manipulira. Uvjerava ih se da su za njih najbolja rješenja ona koja im oni nude, put kojim ih oni vode. I čini se sve kako bi se građani što više udaljili od sudjelovanja u upravljanju vlastitom sudbinom, što je nemoguće bez politike, koja odlučuje o potrošnji svake lipe.

Prihvaćajući Havelove misli nije teško zaključiti kako, da bismo promijenili svoje političare, moramo prije početi mijenjati sami sebe i prihvatiti svoj teret u upravljanju društvom u kojem živimo. Što se brže to shvati, tim bolje i za pretežno pasivne građane, koji svoju aktivnost ne smiju svoditi samo na izlazak na izbore. Prošlotjedni prosvjed u Pićnu protiv gradnje ekološki dvojbenog Rockwoola usred poljoprivrednih polja, na kojem su se mala djeca suočavala s drugačijim iskustvom od svojih roditelja i djedova, u čijoj je mladosti štrajk ili »obustava rada« bio društveno neprihvatljivo ponašanje, daje nade da će se mladi naraštaj aktivnije ponašati prema neposrednom okruženju.