Građevinske dozvole izdaju gradovi
Riječ je o člancima 343. i 344. Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Taj je Zakon inače stupio na snagu 1. listopada 2007., a donosi smanjenje broja dozvola (upravnih akata) potrebnih za gradnju i uporabu građevina.
Za gradnju stambenog objekta površine do 400 četvornih metara i zgrade za obavljanje poljoprivrednih djelatnosti površine do 600 četvornih metara umjesto lokacijske i građevne dozvole potrebno je samo rješenje o uvjetima gradnje, a za njezinu uporabu umjesto uporabne dozvole dovoljno je tijelu koje je izdalo spomenuto rješenje dostaviti završno izvješće nadzornog inženjera.
Za gradnju ostalih građevina umjesto lokacijske i građevne dozvole potrebna je samo lokacijska dozvola i potvrđen glavni projekt. Postupak potvrđivanja glavnog projekta znatno je jednostavniji i brži od postupka izdavanja građevne dozvole. Za te je objekte potrebna uporabna dozvola.
Za tehnološki zahtjevnije građevine (rafinerije, industrijski pogoni) potrebna je lokacijska i građevna dozvola te objedinjeni uvjeti zaštite okoliša. Te dozvole izdaje Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, a za njih je potrebna i uporabna dozvola.
Za stambene objekte do 400 četvornih metara koji su izgrađeni bez lokacijske i građevne dozvole, a nalaze se u građevnom području i nisu suprotni prostornom planu, potrebno je rješenje o izvedenom stanju. Za veće takve građevine potrebna je i lokacijska dozvola i potvrda izvedenog stanja.
Po Zakonu o prostornom uređenju i gradnji koji je stupio na snagu 1. listopada 2007. povezana su upravna područja prostornog uređenja i gradnje u jedinstven sustav, uvodi se i urbana komasacija kao instrument kojim se omogućuje uređenje građevnog zemljišta u naselju te pojačava uloga zaštite okoliša u području planiranja i gradnje. Taj je Zakon, navodi Ministarstvo, jedan od koraka k usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom za područje gradnje, posebno u dijelu energetske efikasnosti. U Zakon su uneseni instrumenti zaštite prostora koje je donijela Vlada, dodatno je pojačano sudjelovanje javnosti u procesu donošenja prostornih planova te je propisano da se planovi moraju donijeti devet mjeseci nakon provedene javne rasprave. U suprotnom javna se rasprava mora ponoviti jer je uočeno da između javne rasprave i donošenja plana prođe tri, četiri i više godine, što je, navodi Ministarstvo, nedopustivo.
Zakon je prihvaćen u Hrvatskom saboru 6. srpnja 2007.
