POREČ – Prijedlog uknjižbe prava vlasništva Hrvatskog fonda za privatizaciju na više stotina parcela, oko 370 hektara urbaniziranog zemljišta u Poreču i oko njega, koji je u ime Fonda porečkoj gruntovnici predalo Državno odvjetništvo, nije prošao bez pažnje dviju za te nekretnine posebno zainteresiranih strana – Grada Poreča, na čijem se području nalaze, i tvrtke Agrolaguna d.d. koja ih najvećim dijelom koristi kao poljoprivredne terene s obzirom da je u naravi uglavnom riječ o maslinicima te vinogradima i njivama.

– Upoznati smo s prijedlogom Fonda za privatizaciju za uknjižbu. Tereni na koje se Fond želi uknjižiti kao vlasnik su gradsko građevinsko područje koje je pokriveno GUP-om i drugim urbanističkim planovima. Moje je, a i ne samo moje mišljenje da bi to zemljište trebalo biti gradsko i mi ćemo kao Grad učiniti sve da tako i bude, rekao nam je jučer porečki gradonačelnik Edi Štifanić. Koje su to aktivnosti nije htio detaljnije govoriti, ali, ako uknjižba prođe, najprije će Grad podnijeti žalbu, potom podignuti i tužbu. »Nećemo se, naravno, žaliti ili tužiti za sve parcele, jer bi to bio veliki trošak, ali hoćemo na jednu, a o uspjehu će ovisiti naši daljnji potezi«, rekao je gradonačelnik. Ujedno je napomenuo da, i ako Fond postane vlasnikom zemljišta, u gradskim rukama i dalje ostaju »i sukno i škare« kad je riječ o provedbenim urbanističkim planovima, odnosno odlučivanju što se na njemu može u budućnosti događati.

I Agrokor u igri

Agrolaguna, odnosno Todorićev Agrokor kao njen većinski vlasnik, nema prostorno-plansko sukno i škare u rukama, ali faktički je u posjedu toga zemljišta, odnosno nastavila je njegovo korištenje i nakon pretvorbe i privatizacije. Ono, kao što smo često naglašavali, nije ušlo u njen pretvorbeni kapital, ali višekratno je, još kao društvo u pretežnom državnom vlasništvu, pokušavala doći barem do njegovog dijela. Inače, gotovo sve te površine Agrolaguna ima u koncesiji koja je, saznajemo iz Agrokora, potpisana na različite rokove, a najdulji istječe 2055. godine. U jučerašnjem komentaru Agrokora, koji nam je posredovala glasnogovornica tog koncerna Anja Linić, tek je kratko konstatirano da oni nisu bili vlasnici prilikom pretvorbe Agrolagune, »ali štitimo interese dioničara i njihovog kapitala i činit ćemo to kroz sve pravne mogućnosti vezano na rješenje HFP-a«. Koliko je to fraza, a koliko najava da se ni Agrokor, kao ni Grad Poreč ne odriču tog možda i stotine milijuna eura vrijednog kolača, ostaje za vidjeti ako prođe predložena uknjižba HFP-a. Sadašnja zakonska regulativa, a i sudska praksa ne daju ni Agrolaguni ni Gradu osobite nade u uspjeh. Kao što smo često pisali, članak 47. Zakona o privatizaciji kaže da nekretnine koje nisu ušle u temeljni kapital dioničkih društava-pretvorenih socijalističkih poduzeća pripadaju državi, odnosno HFP-u. Izuzetak je ako čine tehnološku cjelinu s drugim nekretninama u vlasništvu pojedine tvrtke, ali u ovom slučaju to, i po dosadašnjim drugostupanjskim presudama, otpada.

Državno može postati lokalno vlasništvo

Naime, to je zemljište samo »prividno« poljoprivredno, odnosno ono se kao takvo koristi, ali je po formalnom statusu građevinsko pa ne može činiti tehnološku cjelinu poljoprivredne proizvodnje. Također, ni jedinica lokalne samouprave ne može temeljem Zakona o lokalnoj samoupravi tražiti da ono pripadne njoj, jer je taj zakon donijet poslije Zakona o privatizaciji po kojem je zemljište već pripalo Fondu. U konkretnom slučaju Grad Poreč nema u zemljišnim knjigama uporišta ni s aspekta tzv. prava korištenja svojedobnog društvenog vlasništva, jer je kao nositelj toga prava upisana Agrolaguna. Naravno, uvijek ostaje mogućnost da državno postane i lokalno ili regionalno vlasništvo. Takav primjer je predloženi zakon o sličnom, turističkom zemljištu po kojem bi dio toga, još većeg i atraktivnijeg zemljišnog bogatstva neposredno pripao gradovima i općinama, doduše uz uvjet da se te nekretnine ne mogu prodavati. Potonji bi uvjet generalno trebalo protegnuti na sva urbanizirana zemljišta u vlasništvu države, regije, grada ili općine i omogućiti raspolaganje samo kroz koncesije ili institut prava građenja, jer dosadašnje mućke i rasprodaje pokazuju da se uvijek nađe vlast sklona (zbog politike ili korupcije) rasipništvu onog za što nije ni orala ni kopala.