Zato je u takvim danima naći legalni parking nemoguća misija. Automobili se ostavljaju kojekuda – od nogostupa i šetališta do travnjaka, gužva je tolika da ni prometna policija ništa ne može, osim rješavati »čepove« na raskršćima s tzv. pametnim semaforima. U tom kaosu paukom uklanjati automobile kontraproduktivno je jer gdje je pravda dignuti ih desetak, a istovremeno ih je možda i tisuću nepropisano parkiranih.

U takvoj prometnoj komi Porečani se ili nerviraju ili pametuju kako bi u centru trebalo iz graditi još parkirališta, i to na katove, ili pak smanjiti broj turista. Nerviranje zbog gužve ne pomaže, više bi pomoglo ostaviti auto kod kuće, barem onima koji su na puškomet od centra ili radnog mjesta. Uostalom, prave nemoguće gužve potraju tek tijekom nekoliko ljetnih subota i oblačnijih dana, što je »cijena turističke slave« koju jednostavno treba otrpjeti.

Parkirališta u gradskom središtu fali, jer je ono najveće, na Peškeri, već i zimi prilično ispunjeno. Je li dobro rješenje na njegovom mjestu dizati "parkirališno brdo" ili su se za podzemno parkiralište mogli iskoristiti obližnji ulegnuti "vrtovi" pa preko garaža urediti planirani tematski park, može se raspravljati. Kao i o tome hoće li novo parkiralište, koje se upravo (usred sezone!) uređuje kod gradskog groblja skidajući vršić San Elia (Sv. Ilija), smanjiti pritisak na parkiranje u centru. Možda nešto i hoće ukoliko ga se s centrom poveže malim autobusom, po mogućnosti električnim.

Sigurno bi bilo lakše i kad bi se sadašnji ukupan broj porečkih turističkih posjetitelja rasporedio na više mjeseci, ali to je gotovo nemoguća misija, jer ljetna špica je špica, a pred i posezona poprilično drugačija vrsta turističke ponude. Uostalom, ljetnu gužvu u Poreču, kao uostalom i u drugim istarskim priobalnim gradovima, ne čine samo "njihovi" gosti, već i dnevni izletnici.

U tom pametovanju kako dalje nerijetko se spominje, pa i studijama obrađuje i alternativni lokalni prijevoz kao logično oterećenje prometa. No, malo se toga pametovanja i ostvaruje. Poreč ima priobalni turistički vlakić, vratio je i brodski prijevoz do turističkih naselja, ljeti je aktivno i više lokalnih autobusnih linija, ali to očito nije dovoljno ili nije dovoljno poticajno. Grad s godišnjim proračunom koji se već izražava u stotinama milijuna kuna i kojem nije "ni friško" u jednoj godini izgraditi nekoliko novih kružnih tokova (doduše, uz istodobno financijsko zanemarivanje nekih drugih potreba građana), mogao bi si »dozvoliti luksuz« da izdašnije (su)financira češći, dugoročniji i uopće kvalitetniji lokalni prijevoz – cestom, morem, lungomareom. Naravno, građani bi trebali imati pravo na jeftine mjesečne karte, a i turisti bi morali imati računicu da im je bolje auto ostaviti u kampu ili turističkom naselju. Dobar bi korak bio i dogovor s okolnim općinama i gradovima, ponajprije primorskim, o zajedničkom sufinanciranju međugradskog prijevoza, barem do Lanterne i Novigrada, odnosno Vrsara i Rovinja.

Naposljetku, pomoglo bi i uređivanje nedostatnih pješačkih i biciklističkih staza. Nevjerojatno je da između Poreča i Funtane na jugu i Červar Porta na sjeveru ne postoje uz more asfaltirane i osvijetljene biciklističko-pješačke prometnice. Jednako je nevjerojatno da grad uz glavnu cestu Poreč – Baderna nema uređenu pješačko-biciklističku komunikaciju s Varvarima koji su narasli u veliko prigradsko naselje.

G.Prodan, Glas Istre