Došao je i taj dan, dan kada sam prošao kroz cilj svog drugog Ironman-a. Bila je to nedjelja 28.6.2009…težak ali blažen dan u mom životu!
No, započeo bih moj izvještaj rečenicom koju je upotrijebio moj kolega Boris nakon prolaska kroz cilj iste utrke prije 3 godine : „Ironman NICE je zaista težak triatlon!"
No da počnem iz početka…odluka o Nici pala je u 11.mjesecu 2008. kada sam tražio slobodna mjesta za jednu od Ironman utrka, no međutim slobodnih mjesta u Europi nije bilo na vidiku osim famozne Nice. Nakon konzultacija s trenerom, odlučio sam se prijaviti i odraditi, drugi po težini (gledano sa strane konfiguracije staze) Ironman u svijetu.

Treninzi su počeli isti dan kad je prošla prijava, redali su se jedan za drugim, po kiši, po vjetru, po suncu, po mraku. U veljači sam odlučio promjeniti bicikl, i tako sam prodao moj cestovnjak i uzeo si pravi triatlonski bicikl Cannondale Slice. Period prilagodbe je trajao skoro puna dva mjeseca dok se leđa nisu privikla na novu aeropoziciju tijela tijekom vožnje. Osjećao sam se puno bolje i iz mjeseca u mjesec bio sve bolji.
U vrijeme promjene bicikla, počeli su i lagani zdravstveni problemi koji me nisu zaobišli niti ove godine. Naime, upalila se jedna tetiva na skočnom zglobu što je značilo terapija i mirovanje. Ja sam i dalje plivao i vozio bicikl ali trkačke treninge sam morao izbaciti na 3 tjedna. Srećom, ekipa sa fizikalne porečkog Doma Zdravlja, osposobila me vrlo brzo i ja sam se već u ožujku vratio na tartan stazu.
Polako se bližila moja prva test utrka, half Ironman u Beču, Austrija. No tjedan dana pred samu utrku, umor je rekao svoje i morao sam prijeći sa bicikle na Summamed. Odlično za samopouzdanje pred utrku. No nisam se dao niti u ovoj situaciji. Po uputstvima moje doktorice Ade, ležao sam 3 dana i nakon petog dana počeo lagano trenirati. Otišao sam u Beč poluspreman. Cilj u Beču je bio istestirati svu opremu i prehranu da bude sve spremno za Nicu. I tako je bilo, odradio sam utrku, za 5h36min, šta je na kraju ispalo super i otišao nazad za Poreč da se maksimalno spremim u narednih 30 dana za Nicu. Tapering je dobro prošao i trener Željac i ja smo zaključili da sam spremam za Nicu.
Na put sam se uputio u srijedu i nakon cijelog dana u autu, smještaja u hotelu koji je bio 5km od Zone (mjesto gdje se sve zbivalo) odradio lagani jogging, dobro se istegao i krenuo na noćni počinak. Sljedeće jutro nakon doručka, otišao sam se prijaviti dok još nije bila gužva i lagano krenuo autom na razgledavanje bike staze. Naravno odradio sam i svoj trening, isprobao uzbrdice, nizbrdice i nakon 1h vožnje nastavio sam autom u razgledavanje staze. Na samom razgledavanju staze, došao sam do saznanja zašto je moj kolega Boris rekao da je Nice zaista težak Ironman…
Lagano spuštanje iz Provanse u Nicu na večeru i ponovno stretching pred spavanac.
Petak je bio dan koji me jako razveselio, naime tog dana su stigli moji navijači. Njih 9 je sletilo u Nicu iz Venecije, da bi bodrili svog sina, prijatelja na nedjeljnoj utrci. Vjerujte mi, da njih nije bilo, neznam kako bih ušao u cilj!
Tog dana sam odradio sve treninge ujutro i popodne se opustio u razgledavanju Nice s mojim navijačima. Navečer sam ih odveo na Energy Party, gdje smo svi zajedno večerali u pravoj Ironman atmosferi. Ja sam se „punio" ugljikohidratima, pošto je taj dan bio ključni dan u mojoj prehrani. Nakon večere lagana šetnja do grada, moji navijači pravac piva ili palačinke a ja pravac krevet! Htio sam što ranije leći jer noć s petka na subotu također je ključna za odmor, jer noć pred utrku jako se malo spava. Naspavao sam se, i NISAM, jer je moj „prijatelj"sa recepcije, krivo naručio taxi i došao me probuditi u 4h30min. Prilikom mog dolaska u hotel, ja sam odmah naručio taxi za noć sa subote na nedjelju a ova momčina je razumio petak na subotu. Kad bi bar naučili malo engleskog jezika, jer od svih postojećih svjetskih jezika francuzi se služe samo i isključivo francuskim! Zaspao jesam ali probudio sam se (polu)odmoran, doručkovao i otišao malo razvrtiti moj Slice a kad na jednoj nizbrdici prasak. Pukla zadnja kočnica…dobro da sam otišao razvrtiti, jer subota je bila planirana za odmor i razgledavanje Monte Carla sa mojim navijačima. Odmah sam otišao u servis, i dečki iz Cannodale su odmah sve zamijenili i namjestili kao da se ništa nije dogodilo. Koje olakšanje za mene!!! Popodne lagani odmor i u 18h, dosta kasno, imao sam bike check-in koji je malo potrajao jer se neki triatlonci nisu pridržavali satnice i došli su u krivo vrijeme. Svejedno sam uspio do 21h biti u sobi, spremiti (psihički) se za sutrašnji dan i lagano krenuti na noćni počinak. Sve je bilo super dok u jednom trenutku, oko 22h kad sam polako tonuo u san, nisam čuo glasnu glazbu. Odakle li je dolazila? Naravno iz hotela u kojem je bila, ništa drugo nego, svadba, a ja namjerno kod traženja hotela odabrao upravo ovaj koji je malo udaljen od gradske buke…eto što sam dobio zauzvrat, jednu pravu francusku svadbu!!!!!!! Naravno, od buke nisam mogao zaspati sve do iza pola noći a pomisao da će budilica „poluditi"¸ u 3h30min činila me još nervoznijim. Tek što sam zaspao, eto budilice, urliče a ja bi još malo odspavao…
Dizanje, hladan tuš, doručak i pravac taxi. U Zonu sam došao 15min prije samog otvaranja, stao u red i čekao. Provjerio sam bike, napunio bidone, napumpao gume i polako se počeo zagrijavati. Start je bio predviđen za 6h30min. Minute su prolazile jako sporo, nikako da krene. Nervoza je bila itekako prisutna. Svakakve misli letjele su kroz glavu, i prilikom oblačenja gornjeg dijela odijela opet se čuo prasak. I to onaj prasak kad odijelo puca po šavovima…da, puklo mi je odijelo na desnom ramena otprilike 15cm. Odlično, taman pred samu utrku za koju sam se spremao punih 7 mjeseci, prošao uspona i padova, izliječio ozljedu…voda je bila toliko hladna da sam bio spreman u vodu i bez odijela! Eto toliko o mojoj želji da odradim još jedan Ironman!
Još par minuta i sve je spremno za 5.izdanje Ironman Nice. U tom trenutku sam ugledao svoje navijače i odmah mi je bilo lakše kad sam ih vidio sve odjevene u iste majice s natpisima GORAN VRUS IRONMAN FRANCE 2009!
Top je opalio i počela je makljaža u vodi, nas 2800 sportaša koji su došli pomicati granice svojih mogućnosti, koji su došli dodirnuti zvijezde na nebu, krenuli su u osvajanje Azurne obale, brda u romantičnoj Provansi i vrućinu gradskog asfalta na Promenadi u Nici!
Gužva je bila velika, i u takvoj gužvi nema stajanja, jer onaj koji stane, taj tone! Ja sam startao bočno, i to s desne strane da donekle izbjegnem gužvu ali na kraju nisam baš uspio u tome. Upravo me ta masa ljudi izgurala na krivu bovu i ja sam plivao u krivom smjeru, nakon prve bove krenuli smo u pravom smjeru. I dalje gužva, gdje god se okreneš, plivači. Od svake bove sam bio najmanje 50tak metara što je značilo da plivam više nego što trebam. Ali okrenuo sam treću bovu, krenuo prema obali, masa se malo produžila i nakon 1500m sam konačno uhvatio svoj ritam. Bilo mi je teško plivati jer je voda ušla u odijelo i osjećao sam se kao da vučem iza sebe još jednog triatlonca. Izlaz iz vode i brzi ulaz uz strastveno navijanje mojih navijača, i krenuo sam u drugi krug plivanja koji je bio kraći. U ovom krugu sam išao direktno na bovu, prošao sam tik uz nju, okrenuo i drugu bovu i pravac kopno. Tu sam konačno plivao normalnom tehnikom, svojim tempom i izašao van relativno brzo. Brza promjena, skok na bike, pozdrav svojim vjernim navijačima i odoh za na prekrasna brda u Provansu! Počelo je dobro, prvih 10km ravno, tada već lagani usponi, kad na 20.km uspon od 12%-13% punih 500 metara gdje su mnogi doslovce padali s bicikala. Upravo tu su počeli usponi prema famoznoj Provansi. Moja taktika je bila odraditi prvih 70km brda uz što manje potrošene energije. Tako da sam vozio i vozio i vozio a brdima nikad kraja…kako su se samo polako nizali km na mom brzinomjeru…usponi su bili od 6% pa do 9%! I došao je trenutak kad sam se popeo na famozno brdo Col de Ecre nakon punih 70km. Tada sam krenuo malo jačim tempom, kako bi rekao moj coach „Gogo kad se popneš na brdo onda gazi bike do daske!" Opet su se redale uzbrdice, pa nizbrdice, pa uzbrdice, pa nizbrdice i sve do samog kraja i zadnjih ravnih 20tak km pred ulazak u samu Nicu. Na samoj biciklističkoj dionici, koja je bila jako zahtjevna, bilo je puno padova, odustajanja zbog iscrpljenosti i tu sam se sjetio mog kolege Borisa i njegove rečenice s početka moje priče. No pomislio sam, pa i nije bilo tako jako teško, ali ja mene još čeka i maraton, puna 42km195m po užarenom asfaltu Promenade des Anglais. E tu su počeli pravi problemi, tu sam konačno shvatio Borisa!
Ulazak u Zonu, brza promjena, još „samo" maraton pa sam gotov. Prvih 10km sam držao zadani tempo od 5min/km i odlično se osjećao. Navijača je bilo toliko da oko Zone ne bi bila stala niti igla! Ja sam svoje uočio u prepoznatljivim HR kapama i zastavi. Na svakom okretu bili su tu oni koji su me bodrili…no, nakon 15km javio se želudac. Počeli su sitni problemi, koji su, kako su se kilometri nizali, postajali jači i jači te su me u jednom trenutku u potpunosti zaustavili. Želudac je toliko bolio i stezao da što god sam probao pojesti i popiti, ništa nije ulazilo dalje od grkljana. Sve se vraćalo na cestu! Tako sam izmoren, gladan, žedan, pun žuljeva imao za odraditi još jedan krug od 10km i to je bila prava drama. Kad mi se počelo mantati shvatio sam da sam iscrpio svaki atom snage koje sam mjesecima skupljao za današnji dan. Još svega 5km, zadnji okret, gurao sam kilometar po kilometar i tako došao pred samu ciljnu arenu gdje je po običaju bila ludnica. Glavni spiker je napravio atmosferu u 15h kad je pobjednik ušao u cilj i držao „ludilo" u cilju do samoga kraja utrke čiji je time-limit bio 16h! Ja sam ponosno, umorno ali blaženo, sa osmjehom na licu i bolovima u želudcu, ušao u cilj nakon 13h16min, i to ne sam, već zajedno sa moja 4 najmlađa navijača, Nina, Vanessa, Borna i Jakob!

Moj cilj je ostvaren. Prošao sam kroz ciljnu arenu, uzeo Finisher majicu i medalju, i sretniji nego ikad popio pivo sa svojim vjernim navijačima!