Svima nam je vjerojatno vrlo veliki šok doživjeti ovako poluprazan grad na početku još jedne turističke sezone. Premda sve turističke destinacije bilježe pad posjeta, ipak se stječe dojam da je naš grad doživo jednu točku koja se dugo nije vidjela, još od onih ratnih godina.
Svi događaji koji okružuju šire područje naše zemlje, od prosvjeda u Grčkoj, izlijevanja nafte u meksičkom zaljevu, pa do ozbiljnih prosvjeda koji se spremaju u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, dakle svi događaji koji su zabilježeni u našim najvećim konkurentima a koji su mogli usmjeriti turističku potražnju upravo prema nama, ipak nisu djelovali na povećanje turističkih posjeta u našoj zemlji. Čak niti blizina emitivnim tržištima Njemačke, Austrjije i Italije, koja se najavljivala kao glavni adut nije još uvijek uspijela postići željeni efekt. Je li to rezultat ekonomske krize? Ili skupih cijena naših artikala? Ili naše sve slabije usluge u našim destinacijama? Ili nešto četvrto?
Vrlo se često, ali i sve glasinje prizivaju zlatne godine turizma 70-ih i 80-ih goidna. Zašto je onda turizam doživo svoje najviše točke, kada nije bilo niti interneta, niti modernih atuocesti, niti mobitela, praktički su odmah do hotelskih kapaciteta pastiri pasli svoju stoku? Zašto danas kada smo dostigli razinu koju su imale države iz kojih su 70-ih i 80-ih dolazilli posjetitelji, bilježimo bolan pad posjeta na početku nove turističke sezone?
Jesu li radnici 70-ih i 80-ih bili bolji prodavači? Ili smo možda imali bolji marketing? Ili je možda tadašnjim posjetiteljima bilo svejedno koliko će i kada potrošiti? Vjerojatno je to bio miks svih tih elemenata, možda ponajviše trenutka u kojemu su posjetitelji sa nešto većim dohotkom htjeli doživjeti atraktivnu, novu i ponajviše prilično jeftinu destijaciju toliko razvikane tadašnje Jugoslavije. No, kod inozemnih je posjetitelja uvijek prisutan jedan poseban moment, a to je podsvjesno dokazati svoju superiornost nad stanovnicima destinaciije u koju putuju. Zato je tada postojao taj trend putovanja u neistražena bespuća Jugoslavije, zato je danas toliko izražen putovanja u destinacije Dalekog Istoga, Balija, Tajlanda i sl. Dakle u destinacije u kojoj će zapadni svijet dokazati svoju superiornost nad "primitivnim" i siromašnim narodima tog dijela svijeta.
I danas je prisutan takav trend.
A mi smo dostigli ipak malu višu razinu od one iz 70-ih i 80-oh godina. Međutim, čak niti to ne mora biti razlog sve slabije posjete našim prostorima, već način razmišljanja kojega možda svi imamo u sebi koji se na bilo koji način bavimo turizmom, a to je pomalo arogancija koju nosimo u sebi jer smo dostigli razinu zapadnih zemalja iz kojih dolaze naši posjetitelji. I zato često mislimo da smo mi ti koji imamo pravo postavljati uvjete. No, nije baš tako. Tome svjedoči i činjenica da ljudi ipak, i u ovoj krizi troše. Premda ne baš na putovanja, ali na druge luksuzne stvari. Primjerice, svi smo mogli vidjeti redove u europskim gradovima za kupnju računalnih igrica, ili novih oblika softverskih komunikacijskih paketa koji koštaju i po nekoliko tisuća eura.
Dakle, ljudi kupuju stvari kojima se zatvaraju sami u sebe, što je gotovo tipično za krizna vremena, dok na putovanja očito sve manje troše. Baš zato nemamo pravo misliti da možemo postavljati uvjete koje mi želimo samo zato jer smo dostigli određenu razinu. Jer potencijalni posjetitelji koji imaju novca taj isti novac troše na druga luksuzna dobra a ne na putovanja.
A kao jedan poseban primjer da postavljamo uvjete koje mi želimo, je ono na što se naši posjetitelji, posebno kada dođu u našu okolicu, najviše žale. A to nije samo sve lošija usluga, već sve hladnija usluga. Naši se posjetitelji često žale da se osjećaju kao kasice iz koje svaki konobar, ili svaki kuhar smije uzimati koliko god hoće love i samo tako shvaća svoje goste, kao izvore novca.
Ali turistička interakcija, odnos konobar – gost je nevjerojatan spoj kultura, razmišljanja, običaja, temperamenata. Zato bi i svi oni koji rade u turizmu trebali shvaćati i shvatiti da će se gost vratiti samo ako se osjeća onako kako bi bilo najbolje, da ga mi kao domaćini shvaćamo kao gosta koji želi upoznati našu kulturu, kao gosta od kojega i mi možemo nešto naučiti. A mi, upravo suprotno, nastojimo što više love pokupiti od naših gostiju, na najbezobraniji način, na brzinu i tako da gost to ne skuži. A gost to kuži itekako, zato radije kupuje videoigre u kojima u zamišljenom svijetu otputuje od ustaljene svakodnevice umjesto da u stvarnom svjetu negdje utputuje.
A mi se još hvalimo kako smo gostu umjesto umjesto ribe podvalili meso i to još skupo naplatili a on se nije bunio. Ali se nije ni vratio. Možda je recept za ponovni uzlet našega turizma promjena gledanja na goste koji nam dolaze, a ne razmišljanje da će problemi u našim najvećim konkurentima povećati naš turistički promet.

zzlevak