Istra je u hibernaciji. Spava zimski san. Prolazeći malim i velikim mjestima susrećemo tek rijetke prolaznike. Kao u onoj pjesmi "Ulicama šećem ne bih li (bilo koga) sreo". Samo napuštene mačke mijauču, pojest će i kruh koliko su gladne. Kafići, restorani, dućani – sve zatvoreno. I ljudi su se zatvorili u svoje kuće.

Niti na cestama nema prometa, a u radnom tjednu Ipsilonom prođu tek rijetka vozila. Ali zato su ljeti nepregledne kolone vozila i ljudi, kao da se cijeli svijet sjatio baš na ovaj mali komadić zemlje. Pa valjda se nešto zaradi i za zimu. Zbog toga bi neki bitni punktovi mogli raditi i zimi malo dulje ili uopće raditi.

Priča mi susjed, vraćao se iz Kopra i stao na benzinskoj crpki Bačva nešto poslije 22 sata. Zatvoreno. Nema goriva, nema sendviča. Srećom, imao je dovoljno benzina do Pule, ali želudac je morao pričekati.

Što će učiniti oni kojima nedostaje benzin? Na cijelom Ipsilonu nema aparata za samoposlugu goriva. Kamo će krenuti? Koja postaja radi prije Pule? Ni domaći ne znaju, a kamoli stranci!

Benzinske postaje i kafići kraj njih ljeti rade danju i noću, jer ima prometa. Ali ako su dobili cjelogodišnju koncesiju za postaju, onda bi i zimi usluga prodaje goriva trebala biti kontinuirana, upravo na račun ljetne zarade, sugerira moj sugovornik. Važno je to radi sigurnosti svih putnika pa i onih koji su se zadesili na cesti u gluho doba noći.

(J. ORLIĆ, Glas Istre)