Program za Mjesec hrvatske knjige porečka je Gradska knjižnica u srijedu navečer otvorila gostovanjem Mire Gavrana, jednog od najpopularnijih i najizvođenijih suvremenih hrvatskih pisaca i dramaturga. Okupljenu, ne pretjerano brojnu, ali izuzetno pažljivu i srdačnu čitalačku publiku pozdravila je ravnateljica knjižnice Irides Zović, podsjećajući da je Gavran autor 40-ak dramskih tekstova, s 200 uprizorenih premijera u Hrvatskoj i diljem svijeta, njegova su djela prevedena na 35 jezika, a predstave je gledalo oko dva milijuna ljudi. Porečane, očito dobre poznavatelje njegovih ostvarenja, Gavran je brzo osvojio svojom otvorenošću, neposrednošću i jednostavnošću.

Već je na početku otkrio da je dio svog drugog romana “Kako smo lomili noge”, koji je nedavno objavljen i u Pekingu, napisao upravo u Poreču. Priča je to duga pet desetljeća o obitelji čijim je muškarcima neobičan, ali pouzdan znak da su pronašli pravu ženu – lomljenje noge. Njegov posljednji roman je “Kafkin prijatelj”, prošlog tjedna objavljen i u Češkoj i Nizozemskoj, o nesvakidašnjem i dragocjenom prijateljstvu tog velikog češkog autora i njegovog kolege Maxa Broda, a riječ je o naslovu za kojim rado posežu i članovi porečke knjižnice.

– Književnost čitateljima treba prirediti i neka iznenađenja dok čitaju, a roman, da bi bio pravi, mora biti odbljesak života, naglasio je Gavran. Spominjući naslove u kojima je obrađivao biblijske teme – Juditu, Krstitelja i Poncija Pilata, otkrio je da je i sam pomalo preobraćenik, budući da je bio posvećen istočnjačkoj meditaciji, ali se zatim okrenuo kršćanskom pogledu na svijet. Govorio je i o potrebi da svoje junake detaljno predstavi čitateljima u svim njihovim aspektima, od poslovnog do obiteljskog, društvenog, duhovnog  i seksualnog, problemu kazališne publike u velikim gradovima i književnosti za djecu i mlade.

Nikad ne sjedam pisati, ako za time nemam veliku želju. Nekoliko su me puta filmski redatelji pitali da napravim scenarij i ja sam krenuo, ali i odmah vidio da to nikako ne ide i da tako ne daješ ni deset posto od onoga što možeš. A kad me neka priča pozove i tjera da je realiziram – onda je to moja priča! U posljednje vrijeme sve činim da nešto ne bih krenuo pisati, da to otjeram od sebe. No kad je nešto toliko uporno i bude mi draže od šetanja, plivanja i druženja s prijateljima, onda znači da to trebam napisati, otkrio je , odgovarajući na brojna pitanja.

(K. FLEGAR, Glas Istre)