Da je netko prije dvadesetak godina rekao Franku da će se baviti slikarstvom, sigurno bi mu odgovorio da je – prošvikao. Istina, Franko Čitar iz Poreča oduvijek je znao procijeniti lijepo od ružnog, a posebno je u prirodi uočavao dekorativne elemente. Kada bi pošao u šumu, u šparuge ili gljive, nikada se nije vratio kući a da u džepu nije bio neki zanimljiv komadić kamena, ili u torbi neobična grana ili korijen.
– Sve se odigralo nekako spontano. Svuda oko sebe počeo sam uočavati neki lijepi komad, posebno kada je Marija, moja supruga, otvorila cvjećarnicu. Tada sam sve više boravio u prirodi i dolazio kući sa sve više dekorativnih "materijala", veli Franko dok gledamo uistinu neobične oblike od drva ili kamena, prava remekdjela prirode, najveće umjetnice.
Sljedeća faza uslijedila je s morskim kamenčićima, a potom i pijeskom.
– Na plaži sam jednom počeo slagati kamenčiće, praviti neke male mozaike. Tada sam shvatio da bih isto mogao premetnuti u sliku, pravu sliku-mozaik. Sakupljao sam kamenčiće različitih boja i oblika, a onda od njih kući radio mozaik. U pravilu su to bili istarski motivi, kamene kuće s baladurom i šternama, uličice, motivi sa sela, veli Franko. Prije pet godina učlanio se i u pulski Ulix, a na skupnim je izložbama amaterskih stvaralaca bio u Poreču i Puli, te na izložbi Naiva u Istri u Funtani. Počeo je izrađivati slike, prave male mozaike s istarskim motivima, kamenčić do kamenčića, tvoreći kućice i male stancije, dijelove seoskog trga, sve baš kao uživo. Kasnije je počeo koristiti i morski pijesak, pa i ostale elemente pronađene u prirodi. Tako je nastala čitava jedna istarska serija, pravi istarski suvenir. Zapravo, mnogi su njegova djela i prepoznali kao ono nešto što bi najradije uzeli sa sobom kući, pa se tako Frankove kreacije nalaze u mnogim evropskim zemljama, pa i dalekoj Kanadi i Australiji.
Jedna od međufaza njegova stvaralaštva u koje je prionuo potpuno sam i bez iskustva, samo s osjećajem lijepo i velikom željom da stopi s prirodom (Franko sebe voli reći da je totalno samouk), bila je i oslikavanje crjepova, svakog ponaosob, tvoreći neki novi oblik, primjerice, posudu za kišobrane. A posljednje u čemu se iskušava su skulpture od papira.
– Najbolji mi je ovaj od Glasa Istre koji redovito, svaki dan, već desetljećima kupujem, veli.
Tako pored njegove glave vise pršuti, a u košari gljive – nitko ne bi rekao da nisu pravi, već od papira i onda obojeni. Franko je uistinu pravi samouki majstor. Što je kompliciranije, više se opušta, to mu je veći izazov, skromno će moj sugovornik.

Istri je potreban pravi  suvenir, mislim da ga još uvijek nismo našli. Godinama smo imali one drvene čaplje i tanjure,  glinene pepeljare. Posljednjih godina stvari se kreću nabolje, ali mislim da još uvijek nismo napravili nešto po čemu ćemo biti prepoznatljivi, smatra Franko. On će se u svom malom ateljeu u Špadićima zasigurno truditi da tome pridonese i svojim stvaralaštvom.

Napisala i snimila Vesna Medvedec, Glas Istre