U petak navečer Franci je nakon dugo vremena ponovno svirao u Poreču – opet u Atelieru I i opet pred uglavnom vjernom publikom. Koncert je bio »monodrama izslinjenih, izsuzenih, izkrveljih i ispermijanih emocija«, kako sam kaže, jer se ogolio do kostiju. A da nije bilo Mariaberte i njenog violončela, sam bi pjevao i svirao, uz povremenu galamu s boka, gdje je trio puhača pokušavao biti podrška. Virtuozna ruka »diplomiranog deteta« i glas kao zov sirene bili su Franciju vatrena podrška, a bogme i gušt.

Deset je CD-ova ove godine već uspio snimiti, a sprema još jedan do kraja godine. Snifonija patetika se nastavlja i teško je pratiti ritam. Očito i Partijskoj ćeliji, koja više niti ne svira s njim, a sadašnji bend jedva da postoji, zapravo se sveo na duet, odnosno trio s bubnjarom. Zato je i zvučalo bitno drugačije, čak i one pjesme od prije, uključujući završnicu s Addio Pola. »Porno klinika – srp i čekić is not dead« i »Porno klin«, pa ponovno »Porno klinika« – tri CD-a u jednom dahu, iz istog izvora, nastavak patetike i monodrame ili »samogovora punog zapiranja vrata i pljukanja u vlastiti pjat«. Franci je prije pet godina počeo igru na ispadanje u kojoj, monodramatizirajući svoje pensire i emocije, govori ono što sami ne želimo vidjeti – da smo, barem neki, kao i on, naivno pofumali vjerujući da je Istra nešto drugo, a ona nas svakim danom u svakom trenutku sve više demantira.

Monodrama, ili samogovor snifonije patetike, kao da je grupna terapija, u kojoj Franci ostaje ne samo glupi goli naivac, nego i uglavnom uskraćen za grupu sličnih koja bi ga čula i razumjela. Inkacan je i nadrkan overdoze, energija iz njega iskri (zato je sve manje snage u prsima i ruci) i to je ono što publika uglavnom razumije. Jer su i sami inkacani, ljuti ili gnjevni, a o razlogu je lakše ne razmišljati.

Sniježana Matejčić, Glas Istre