Iako se iza novoobojanog pročelja na Ribarskom trgu događaju suvlasnički ili sustanarski prijepori, zgodno je podsjetiti i na prve vlasnike ove do sada jako zapuštene, a nekad lijepe i bogate gradske zgrade. Riječ je o građevini iz 19. stoljeća s prepoznatljivim neoklasicističkim detaljima koju je podigla poznata obitelj Filipin, doznajemo od voditeljice Zavičajnog muzeja Poreštine Elene Uljančić-Vekić, koja upravo proučava povijest nekadašnjih uglednih porečkih obitelji. I zelena boja nije slučajno odabrana za obnovu fasade. Tako je obojana i kuća na početku Eufrazijeve ulice, nekoliko koraka od Decumanusa, koja je također nekoć pripadala Filipinima. Htjeli smo, veli Uljančić-Vekić, malo i »pedagoški djelovati«.

– Koliko mi je do sada poznato, obitelj Filipin je u Poreču imala tri kuće. Treća je u Decumanusu, malo prije »Krožere«, križanja s Cardom Maximusom, koja je po sačuvanim dokumentima bila tik do nekadašnje crkve sv. Petra. Filipini, čija je loza »dekadentno« izumrla početkom 20. stoljeća, bili su jaka zemljoposjednička obitelj. Doselili su se 70-ih godina 16. stoljeća iz Zemunika kraj Zadra. Vrlo vjerojatno je riječ o Filipovićima koji su bili feudatari vranskog priorata. Njih je mletački senat zadužio da nasele okolicu Poreča koji je bio opustošen kugom. Sjedište im je bilo u Žbandajima, a osnovali su Varvare na ulazu u Poreč. Ime im je sačuvano u nazivu sela Filipini, između Žbandaji i Buići, gdje su krajem 17. stoljeća sagradili veliku gospodarsku kuću, kaštel. Iako se prvotno vjerojatno nisu namjeravali nastaniti na Poreštini, već su samo dovodili kolone iz Dalmacije, pa sve do Albanije, nakon dvadesetak godina, koncem 16. stoljeća, imamo podatak da su od senata u trajni zakup dobili 600 polja, oko 200 hektara zemljišta, na potezu s lijeve strane ceste Poreč – Žbandaj. Obitelj je već 1654. bila upisana u porečko gradsko vijeće. Bili su imućni zemljovlasnici, imali su i uljare u Poreču i Vabrigi. Među članovima obitelji bili su suci, odvjetnici, lokalni župani, svećenici, jedan kanonik, pa i apostolski protonotar, a Nicolo´ de Filipin bio je poznati podestat, načelnik Novigrada, gdje je sačuvan i obiteljski grb, ispričala nam je Uljančić-Vekić, koja je i malo sentimentalno vezana uz ovu obitelj jer je rodom iz – Filipina.

Istražila je cijelo njihovo geneološko stablo, počevši od Mateta Filippina (prezime se javlja u inačicama s jednim ili dva p) i sačuvanu sliku muške loze uz pomoć matičnih knjiga dopunila ženskim članovima. Po imenima Mate, Mile, Grgo… može se zaključiti da su bili Hrvati. Neki nisu ni znali mletački pa je ostalo zapisano kako je jednoj članici obitelji na izjavljivanje oporuke došao prevoditelj jer je govorila samo »lingua ilirica«. Proučavajući i prevodeći bilježničke zapise, koji se čuvaju u pazinskom Arhivu, rekonstruirala je i njihov ondašnji život – što su sve kupovali, prodavali, proizvodili, založili, izgubili… što su jeli, pili i oblačili, s kime se ženili pa i potajice ljubovali… O tome bi i knjiga trebala izaći.

Uz Filipine porečka povjesničarka proučava i ostale nekadašnje poznate obitelji – Vergottinije, Polesinije, Sinčiće, Bečiće… »Nisu to ´svjetski´ važna povijesna istraživanja, ali mislim da su za naš grad vrlo bitna, jer nažalost takva sondaža arhivske građe nije još napravljena, a ona je temelj za daljnje povijesne interpretacije«, napominje Uljančić-Vekić.

G.Prodan, Glas Istre