piše: Branka Mihaljinec, Premium image
Razgovor s vitalnim Feručom Jugovcem koji punih 97 godina živi u Labincima, u istoj kući gdje je i rođen

U kući staroj više od jednog stoljeća, u naselju Dvori u Općini Kaštelir-Labinci i danas živi vremešni Feručo Jugovac (97), rođen 9. lipnja 1928. godine. Njegova vitalnost, vedrina i oštrina uma očaravaju svakog tko ga upozna. Živi sam, no svakodnevno ga obilaze kćerka i snaha. Ipak, i dalje sam kuha, obrađuje vrt te još uvijek vozi svoj stari traktor iz 1977. godine. Nedavno su ga posjetili predstavnici Općine Kaštelir-Labinci i Turističke zajednice Kaštelir-Labinci te mu donijeli prigodan poklon, kao i svakog dragog gosta, dočekao nas je uz osmijeh i šalu, a razgovor započinjemo pitanjem o njegovom djetinjstvu i mladosti.

Kako je izgledao život u Labincima kada ste bili mladi?

Eh, bilo nas je tada puno! Kad sam išao u peti razred, a tad je osnovna škola trajala samo pet godina, u selu je živjelo oko 750 ljudi. Svi su bili domaći, svi smo se poznavali. Danas… nemojte me ni pitati. Svoje susjede ni ne znam, došli su novi ljudi, a staro društvo je nestalo.

Koliko je generacija vaše obitelji ovdje živjelo?

Ova kuća je iz 1902., a ja sam u njoj rođen i tu sam ostao cijeli život. Bio sam najstariji od nas troje braće i sestara, sada smo živi samo sestra i ja. Brat je radio u brodogradilištu, ali se razbolio. Sestra živi blizu Višnjana, tri godine je mlađa.

Cijeli život ste u poljoprivredi?

Tako je. Kupio sam traktor 1977. i još ga danas vozim. Godinu dana prije toga kupio sam kopačicu. Kad je bila kooperacija, bilo je puno lakše. Kasnije je postalo teže. Nekad se sve radilo ručno, i svaki dan sam išao na polje, žene su donosile marendu. Pili smo vino i vodu, ali nikad previše, uvijek sam pazio da ne pretjeram.

Što ste sve uzgajali?

Sve što nam je trebalo za doma. Za prodaju su bile pšenica, krumpir, kapula, grožđe i vino. Bio sam kooperant Lagune, pa sam znao proizvesti 140 kvintala krumpira, 60 kvintala kapule, 20–30 kvintala pšenice i do sto kvintala grožđa.

Kako se poljoprivreda promijenila kroz vaš život?

Danas mladi imaju strojeve, tehnologiju, sve ide lakše. Mi smo živjeli od zemlje i puno delali. Sada kad gledam televiziju, samo vidim ljude kako skaču od veselja. U moje vrijeme toga nije bilo.

A običaji u selu?

Uh, nekad je bila muzika, banda je svirala tu u Labincima, maškare, druženja svaku večer. Ljudi su izlazili na ulicu, razgovarali. Danas toga više nema, svatko je u svom dvorištu.

Što vas danas drži vitalnim u ovim godinama?

Svaki dan pomalo. Prošlost se ne vraća. Nikad nisam puno jeo ni pio. Kažu da je za dug život važno i što jedeš, i da si u glavi čvrst. Ja sam u životu uvijek bio umjeren.

Imate li neku anegdotu koja vam uvijek izmami osmijeh?

Feručo se nasmije i ispriča nam vic: Jednog dana žena kaže: ‘Trudna sam.’ Muž kaže: ‘Kako, pa čuvali smo se!’ Otišli su kod ginekologa, a on veli: ‘To je kao u prometu – ti paziš, drugi ne, pa se sudar dogodi.’

Kako izgleda vaš dan danas?

Televizija me ne zanima, radije odem u vrt. Još obrađujem osam redova loze, sadim pomidore za šalšu. Danas mi pomaže štapni mikser, jedva sam se sjetio kako se zove! Većinom smo radili ručno jer sam traktor kupio tek 1977. godine i još ga danas vozim. Bilo je na njemu popravaka, ali nikad me nije iznevjerio. Nikad s njim nisam imao nesreću do prije tri godine, išao sam na polje i iza imao malu prikolicu s alatom. Jedan auto koji nije dao žmigavac me pretekao, a za njim i drugi. Da nije bilo prikolice udario bi ravno u mene, ona me spasila. Ovako je završilo sa ozljedom kralježnice koja mi je napukla. Sad je sve dobro, pogotovo s obzirom koliko imam godina.

Odrastali ste u vremenima koja nisu bila nimalo laka…

Kad sam išao u školu učitelj mi je bio crni fašista. To je bilo jako teško vrijeme, fašizam je gadan, to je bila diktatura. Tvrdim fašistima su Labinci, nažalost, bili najjače uporište u vremenu nakon prvog svjetskog rata, i ljudi su ovdje stradavali zbog jedne krive riječi.

Danas ljudi imaju sve, kako je bilo vama dok ste bili dijete?

Kad sam bio dijete nije bilo kolača, ničeg slatkog, samo za blagdane fritule i pince. Sjećam se da je jednom došao obiteljski prijatelj, odveo me u butigu i kupio kolača za pet lira. Tada se za taj iznos moralo cijeli dan kopati na polju. Taj dan nisam nikad zaboravio. I u prehrani nekad nije bilo puno soli, nismo jeli hranu prženu na ulju.

Što biste poručili mlađima koji možda ne vide perspektivu na selu?

Neka rade ono što vole, ali neka znaju da bez rada i discipline nema života. I da umjerenost i čvrsta glava vode dugom životu.


Feručo Jugovac danas ima 97 godina, a njegova energija i vitalnost fasciniraju. Njegov život je svjedočanstvo o tome kako rad, skromnost i humor čuvaju čovjeka. A na rastanku ponavlja rečenicu koja najbolje opisuje njegov životni moto:
„Svaki dan pomalo. Prošlost se ne vraća.“

Autor: Branka Mihaljinec, agencija Premium Image

Foto: Općina Kaštelir-Labinci