Koliko samo mogućnosti stoji pred modernom djecom. Toliko tehnike, audio vizualnih pomagala, prijevoznih sredstava, igačaka, ponajviše modernih sredstava komunikacije – mobitela, računala, USB stickova….Pa, zašto se onda sa tolikom nostalgijom sjećamo, barem mi nešto stariji, onih vremena kada toga svega nije bilo?
Zašto se toliko zorno sjećamo slika ugodnih konoba u kojima stari igraju moru a djeca se love ispod stola? Premda je igra mora bila najprimitivniji oblik zabave – pogađanje tko će koliko prstiju pokazati, a dječje lovice ispod stola još primitivnije, ipak toliko čeznemo za tim vremenima i tim igrama.
Danas je komunikacija toliko jednostavnija i maštovitija. Tako se jednsotavno povezati sa svima koje znamo ili neznamo. U tim minulim vremenima komunikacija se morala odvijati verbalno, licem u lice, nije bilo moguće čuti niti vidjeti nekoga tko je udajen kilometrima. Danas je to vrlo jednostavno.
Zašto nas onda svi upozoravaju na oprez? Ako nas nešto povezuje brže i kvalitetnije, ako trebamo manje vremena uložiti da se sa nekime sretnemo, ako se sa nekime možemo vidjeti makar on bio kilometrima daleko, kakve su opasnosti u tome? Konkretno – zašto nas svi toliko upozoravaju na opasnosti koje nosi trenutno najpoznatija društvena mreža – Facebook?
Doduše, za stariju populaciju to i nije neka opasnost, jer starije populacije baš i nema na toj stranici. Ponajviše zbog pomanjkanja vremena ali i pomanjkanja interesa, te zbog toga što starije populacije ipak nisu toliko vične komunikaciji na način da zapravo i ne možeš biti siguran sa kime to zapravo pričaš.
No, problem je kod mlađih populacija. Populacija koje su izrasle upravo okružene svim modernim sredstvima komunikacije i koje nisu naučene drukčije komunicirati. Osim fizičkih problema koje donosi višesatno sjedenje pred laptopom, komunikacija putem Facebooka ipak nosi za sobom puno ozbiljnije psihičke probleme.
Naime, osnovna je karakteristika Facebooka da "ubija" slobodno vrijeme. Kada nemaš što raditi, jednostavno se možeš logirati na "fejs". Tamo ćeš sresti barem jednu osobu koja isto tako nema ništa pametnije za raditi a koju poznaješ dobro ili manje dobro. Je li to najispraviniji načina upražnjavanja slobodnog vremena? Gdje je nestalo trčanje, šetnja kućnog ljubimca ili jednostavno pričanje u 4 oka? Poklanjamo li tako zaista svoje prijateljstvo nekome time što mu ne želimo pokloniti više od nekoliko minuta šetanja prstima po tipkovnici?
Nadalje, jedna od prešutnih opasnosti je i način na koji se ljudi spajaju putem web servisa. Sa nekime prijatelj možeš postati jednostavno tako da mu pošalješ "zahtjev za prijateljstvo". Dakle, mlađe se populacije već u startu putem "fejsa" uče da je prijateljsto nešto formalno, strogo i nešto što moraš nekoga moliti. Ispada da je prijateljstvo jednostrano, jer očito prijateljstvo ovisi o tome hoće li te druga osoba prihvatiti kao prijatelja. A gdje je nestalo ono prijateljstvo koje je nastajalo u zajedničkoj igri, zajedničkom odlasku u školu, i svim sličnim situacijama u kojima su se prijateljstva rađala iz zajedničkih interesa, odnosno iz obostranog davanja u nešto što je koristimo svima.
Ako idemo još dalje, primijetiti ćemo da ćemo nekoga smatrati više ili manje prijateljem ovisno o tome koliko nam poruka pošalje na "fejs", koliko komentara ostavi na naše komentare ili koliko ga puta sretnemo u istom trenutku na "fejsu". Je li prijateljstvo time postalo ono što samo mi smatramo prijateljstvom? A što je sa onim prijateljstvima koja su se gradila na način da ti je netko bio to više prijatelj koliko je puta došao u posjet tvojim roditeljima, koliko ti je puta pomogao pisati zadaću ili koliko je uporno uvjeravao tvoje roditelje da te upišu na rukomet kako bi zajedno trenirali?
Jedna od prednosti koje pruža Facebook je i mogućnost da nečiji zahtjev za prijateljstvom odbijete ili jednostavno ne odgovorite na njegove poruke. Time se stvara lažan osjećaj da odbijanjem nečijeg zahtjeva za prijateljstvo možemo arogantno birati prijatelje jer smo toliko sami sebi važni. A gdje je isparilo ono učenje koje su nama naši učitelji usađivali da ti ne možeš birati prijatelje, već PRIJATELJI MOGU BIRATI TEBE.
U konačnici, Facebook pruža mogućnost da promjenom svog imena i prezimena vi jednostavni niste vi, tada vas nitko više ne prepoznaje i vi možete svakoga vrijeđati ili ostavljati razne poruke a da za to nećete odgovarati. Stvara li se time uvjerenje kod djece da neće odgovarati za svoje greške ako se sakriju i odgovornost prenesu na nekoga drugoga?
"Fejs" da ili ne? Da, ako nosi barem jednu prednost više od svih nedostataka, no čini se da i nije baš tako.

zzlevak