Izostali su tek rijetki – koji su otišli na istovremeni milanski BIT, a neki su, poput državnog tajnika za turizam Mičića, stigli biti na oba. Slična opaska o munchenskom okupljanju važi i za novinare jer se »turističkima« pridružio i dio »političkih« koji prate Vladu i Sanadera. Naime, Hrvatska je bila zemlja partner CBR-a, a toj počasti težinu je dodao i jednodnevni dolazak samog premijera. U vrijeme CBR-a je i tradicionalna fešta I. D. Riva Toursa, poznatog turoperatora specijaliziranog za Hrvatsku, koju rijetki partneri i turistički dužnosnici propuštaju.

Naravno, svatko je od prisutnih na CBR-u imao opravdanje dolaska u promociji svoje regije, mjesta ili tvrtke ili poslovnom susretanju s partnerima i kolegama. Pitanje je ipak nije li dio tih nastupa bio dupliran. Posebno se ono odnosi na lokalne turističke zajednice – regionalne ili gradsko/općinske – koje su imale svoje štandove u sklopu velikog HTZ-ovog ili do njega. Čemu dva pulta Istre na istom štandu?

Preklapanje nastupa lokalnih s nacionalnom turističkom zajednicom na inozemnim turističkim sajmovima otvara barem dva stara pitanja: da li HTZ loše promovira pojedine destinacije i da li se lokalni TZ-i trebaju baviti promidžbom u inozemstvu? Utisak je potpisanog novinara, temeljen i na ranijim iskustvima, da HTZ promidžbeno podcjenjuje Istru kao najjaču turističku regiju Hrvatske. S druge strane valja istaknuti da je HTZ pristao sufinancirati nastupe regionalnih TZ-a na sajmovima, najčešće specijaliziranim za jedan segment tržišta, na kojima nema nacionalnog štanda. To Istrani, u kombinaciji s kvarnerskom ili nekim dalmatinskim županijama, često koriste.

Gradske, općinske ili čak mjesne turističke zajednice nerijetko u inozemnoj promociji "sole more" i bez koordinacije s regionalnim ili nacionalnim TZ-om zakupljuju sajamski prostor s informatorima ili šalju direktore na sajmove gdje je već prisutna »nadgradnja«. Ipak, ima i onih, poput porečkog, medulinskog i drugih koji na inozemnim sajmovima samostalno nastupaju samo tamo gdje nema regionalnog ili nacionalnog TZ-a što bi moglo »držati promidžbenu vodu«.

Kad se lokalnim TZ-ima dadu primjedbe o promidžbeno nepotrebnim ili preklapajućim nastupima, najčešće njihovi čelnici skaču i uzvraćaju da je to diranje u autonomiju koju u sustavu hrvatskih turističkih zajednica imaju. To je opet povezano s novcem, odnosno raspodjelom kolača zvanog boravišna pristojba. U tome valja prepoznati i čisto komercijalne interese velikih hotelijera koji drže pod svojom šakom nerijetke primorske TZ-e i koji novac usmjeravaju u svoje »akcije«: To su sve već »uhodane šeme« i »zabetonirane« veze ruku koje jedne druge miju. Zato svaki put kad u Hrvatskoj krene rasprava i pokušaj da se na temeiju dobrih i loših iskustava modificira zakonski okvir djelovanja i financiranja turističkih zajednica sve najčešće završi poput one o trešnji brda i rađanju miša.