Iako u duši roker, živi u najtišoj ulici u Zagrebu. Voli kada u tri ujutro čuje tupkanje košarkaške lopte sa starog Lokomotivinog igrališta koje je sam pomogao urediti. Pokušao je kupiti Podravku, ali je umjesto toga napravio najveću hrvatsku akviziciju u Sloveniji i sada je njegova kompanija veća od Podravke. Prije toga, kada je Atlantic grupa izašla na burzu, bila je to najveća i najuspješnija privatna javna ponuda u regiji.

Onda je tržište otišlo kvragu, dionica je potonula s ostalima, ali i oživjela i dvije godine zaredom proglašavana najuspješnijom na malom hrvatskom tržištu kapitala. Godinu dana bio je gotovo svaki dan u medijima – što zbog Podravke i Droge Kolinske, što zbog HUP-a čiji je aktivan član. Onda se zaključao i zašutio. Danas, u jeku Agrokorovih pregovora za preuzimanje Mercatora njega stavljaju kao primjer korporacijski osam puta većem Ivici Todoriću. Tedeschi zna kako se to radi, pišu domaći poslovni mediji.

Najbolje godine

– Nema tu ničega što ne bi znali i u Agrokoru – kaže mi u sobi za goste u Atlanticovoj centrali u Zagrebu, možda najfotografiranijem poslovnom prostoru u gradu. Atlantic je danas stabilna ali i dalje vrlo mlada kompanija (prosjek godina je 37) i to je u jednom razdoblju na početku, kada je prosjek bio ispod 30, dovelo do nešto značajnije fluktuacije zaposlenih. Mjesta su bila popunjena, ljudi koji su tek ulazili u najbolje godine osjetili su se zauzdanima u napredovanju.

S brzom ekspanzijom koja je uslijedila, pojačala se prvo interna migracija zaposlenih, a onda je opet stigao val novih. I danas ljudi dolaze i odlaze i u načelu su zadovoljni. Ne samo zbog plaća, više zbog uvjeta rada i u usporedbi s mnogim drugima, poticajne atmosfere na poslu. Visina plaće danas je tek četvrti razlog na ljestvici poželjnosti neke kompanije. Sigurnost je prva.

‘Divlji zapad’

Ljudi su, kaže Tedeschi, najviše bježali u vrijeme velikih akvizicija. Tada se povećava napetost i količina stresa. Neki to ne vole. Korporativna kultura Atlantica je nešto što ljudi prepoznaju i identificiraju se s time. Razgovarali smo o novim modelima kompanija, o potrebi da se hrvatsko društvo osuvremeni, da pohvatamo izgubljene vrijednosti… Krećem zato pomalo “drveno”, poput Branimira Bilića na HTV-u: Istočnoeuropski socijalizam je propao, kapitalizam ima sve lošiji imidž, treba li nam i je li uopće moguća neka drukčija organizacija društva?

– Često se za neuređen sustav koristi izraz “divlji zapad”. Trenutačno je kod nas superdivlja situacija, teško je za to pronaći drugu riječ. Znam da je predizborna kampanja i da je svašta moguće čuti i pročitati, ali svejedno moram reći da sam zgrožen mnogo čime. Ne postoje jasni kriteriji, ne poštuju se zakoni, općenito u društvu nedostaje etike i morala. Crkva se izjašnjava o tome za koga treba glasati, a s druge strane zamjera don Ivanu Grubišiću izborni angažman.

Opet smo na pitanju kriterija, naime imali smo i ranije svećenike u Saboru. Vlada bez ikakvih kriterija spašava Đakovštinu od bankrota. Osim što je to protuzakonito, otvara niz drugih pitanja, primjerice zašto sada ne bi spasili KIO Orahovicu? Zašto nismo pomogli radnicima Peveca? Kad se jednom napravi presedan, otvara se velika provalija. U različitim sferama u društvu nedostaju jasni kriteriji. Prošli tjedan je Grad Zagreb raspoređivao sredstva za vrhunski sport.

Prvak Hrvatske je dobio 4 milijuna kuna, drugoplasirani ništa, a trećeplasirani 14 milijuna kuna. Gdje su tu kriteriji? Šteta je višestruka, a teret netransparentnog i neefikasnog upravljanja u konačnici snose porezni obveznici. Nema reda i nema sustava.

Kriza elita
Ali Crkva se uvijek izjašnjava…

– I sâm sam više puta govorio o krizi elita i uvijek sam naglašavao da nije riječ samo o političkoj eliti, da u to moramo ubrojiti i gospodarsku, vjersku, akademsku, sindikalnu… općenito svaku intelektualnu elitu. Kad je netko u takvoj poziciji, mora imati osjećaj odgovornosti. Ovaj vašar odluka koji se događa, bez ikakvog sustava, samo s namjerom da se nešto “zažbuka”, zadrži ili dobije neki mandat, to je tužna politička arena.

Kako to da se nije tijekom svih tih godina pojavio netko novi, sa svježim idejama?

– Mi smo mala sredina, mala nacija. Jako smo fokusirani na zaštitu tih nekoliko malih monopola koji, da se razumijemo, nisu samo tržišni i ne tiču se samo biznisa. Riječ je o načinu na koji je društvo organizirano. Ljudi prirodno osjećaju strah za svoj prostor djelovanja i onda se tu maksimalno ukopaju. Možda je neobično da u takvoj situaciji nema i nekih većih društvenih ekscesa. Ne zalažem se ni za kakav nasilni društveni prevrat, nemojte me krivo shvatiti, revolucija pokosi i dobre stvari, ne samo loše. No s druge strane, kroz ovakve ukopane pozicije i visoku kontrolu ne prodiru svježe ideje. Mislim da nismo afirmirali nijednu pravu vrijednost. (cijeli članak u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista 13.11.2011)

Jutarnji list, Viktor Vresnik