e-Građanin pred šalterom. Običnim. Šuti i veslaj :)
U Hrvatskoj imamo OIB, jedinstveni identifikacijski broj koji je iz nekog posve nepoznatog razloga zamijenio (J)MBG koji je također bio jedinstven, ali daleko lakše pamtljiv, a kojega ste donedavna uz OIB ionako trebali znati jer su ga svugdje tražili, te Zakon o elektroničkom potpisu koji bi nas također trebao jedinstveno identificirati pred „službenim tijelima i osobama“. Postoje i e-Građani i e-ovo i ono i kada netko izvana čita o Hrvatskoj lako pomisli da se tu radi o efikasno ustrojenoj državi 21. stoljeća.
Stvarnost je, naravno, posve nepovezana sa svim ovim zakonima i alatima države za jednostavno identificiranje svakog pojedinca u administrativnim poslovima pred i sa državom, pa uz sve divote informatizacije koje nam donosi 2017., vaš glavni odnos s državom uglavnom se odvija kao i u doba Austrougarske – pred šalterima.
Nedavno smo imali tako „revolucionarno“ priopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova o dobivanju vozačke dozvole „elektroničkim putem“.
Netko bi pomislio da to znači da se samo nekim od gore navedenih načina identificiramo korištenjem dostupnih elektroničkih komunikacija, platimo begu begovo i dobijemo produženu ili novu vozačku dozvolu, ali, stvarnost, naravno, nema veze s tim dječje optimističnim promišljanjem:
„… građanima je omogućeno da od 4. rujna zahtjev za novu vozačku dozvolu mogu podnijeti i preko sustava e-Građani, priopćeno je iz MUP-a.
No, u ovoj objavi postoji i jedna “kvaka” – da bi mogli elektroničkim putem podnijeti zahtjev, građani moraju imati elektroničku osobnu iskaznicu s potpisnim certifikatom.
Korisnici će kroz sustav e-Građani uz zahtjev dostaviti skenirane isprave koje je potrebno priložiti u postupku podnošenja zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole (uvjerenje o položenom vozačkom ispitu, zdravstveno uvjerenje), a fotografija i potpis podnositelja zahtjeva će se preuzimati iz Informacijskog sustava MUP-a.“
U nas, sa svim sustavima elektroničke i ine identifikacije, nije dosta ni e-potpis, ni e-Građani, ni token nego se mora imati „elektronička osobna iskaznica s potpisnim certifikatom“, te se dostavljaju „…skenirane isprave koje je potrebno priložiti u postupku podnošenja zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole (uvjerenje o položenom vozačkom ispitu, zdravstveno uvjerenje)“.
Kao normalno informatiziran građanin koji ima OIB, token, pristup sustavu e-Građani, elekronički potpis i sve važeće dokumente, ali kao i većina nema „elektroničku osobnu iskaznicu s potpisnim certifikatom“, moja sudba bi bila – šalter. Bez obzira na e-Građane, token, elektronički potpis i OIB koje imam i koji bi, pomislio bi netko, bili dovoljni da se identificiram državi bez potrebe za čekanje u redu pred šalterima.
Pomalo mi je smiješno da sam svojedobno mislio da država o meni „zna sve“. Ne da država o meni ne zna “sve”, nego dva susjedna šaltera u nekoj državnoj ili javnoj ustanovi, oba opremljena računalom, često nemaju pojma što onaj drugi šalter, kojemu sam pola sata ranije dao neke osobne podatke, zna o meni. Po stupnju povezanosti baza podataka, službenici bi sasvim jednako mogli obavljati poslove na ZX Spectrumima.
I ne bih se toliko bunio da su podaci koje me traže oni koje samo ja znam, ali često se radi o jednim te istim podacima koje na istom šalteru moramo unijeti dvaput na dva različita dokumenta ili čak dvaput na jedan te isti list papira (jednom na prednju, a drugi puta na stražnju stranu), a koje nam je sama država dodijelila (OIB, recimo, ili automobilska registracija).
Ovo naše pretakanje iz šupljeg u prazno i frljanje e-Građanima, e-Potpisom, e-Osobnom, a nakon svega se opet sve svodi na čekanje u redu pred šalterima jasno pokazuje da imamo državu koja nije tu zbog nas, servis građana, nego smo mi tu da servisiramo državni aparat.
Ukratko, šuti i veslaj.
