Zadnjih smo dana svjedoci (ponovno) analize poslovanja velikih dvorana izgrađenih za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva održanog u RH u toku 2009. godine. Te se dvorane nalaze u Splitu, Varaždinu, Osijeku, Varaždinu, Zadru. Zagrebu i Poreču. Sve imaju toliko sličnosti, a opet sve su toliko različite.
Sve ih povezuje to da je većina izgrađena po sustavu javno privatnog partnerstva. Premda je u državi već bilo takvih solucija, dvorane za rukomento prvenstvo najopsežniji su takav projekt u državi.
Zajedničko im je i to što je većina dvorana dio većeg infrastrukturnog sadržaja, odnosno projekta koji je osim dvorane trebao sadržavati i druge elemente. Zajedničko im je i to što zbog razno raznih razloga, većina tih ostalih sadržaja, osim dvorane, nisu započeti.
Zajedničko im je i to što se gotovo sve suočavaju sa poteškoćama oko financiranja njihovog održavanja.
Povezuje ih i to što je u izgradnju svih dvorana organiziran vrlo kompleksan sustav financiranja i izvođenja radova, od ugovaranja konzorcija, pa do sustava kreditiranja.
Ono što ih razlikuje su uspjesi u provođenju javno privatnog partnerstva.
Premda se u početku činilo da će dvorana u Poreču biti tek jedina koja se neće izgrađivati uz sufinanciranje države te da će to biti velika pogreška, ispalo je da se gotovo sve dvorane, u čijoj je izgradnji sudjelovala država, suočavaju sa poteškoćama oko definiranja iznosa i modela sufinanciranja.
Razlikuje ih i način na koji se dvoranski sadržaji pune, odnosno strateški pristup iskorištavanju dvorane. Dok su jedne bile zamišljene kao lokacije u kojima će se održavati ekskluzivni koncerti i slični sadržaji, druge su odmah u startu bile predviđene za najam gradskim sportskim klubovima, dok su druge, poput naše, bile zamišljene kao multifunkcionalne, prvenstveno zbog velikog broja sadržaja koji se organizira u našem gradu u toku cijele godine.
Dvorane su bile, dakle, zamišljene kao strateški projekti u kojima će sudjelovati veliki broj subjekata za podizanje kvalitete života i rada u mjestima u kojima su izgrađene.
Obzirom na marketinške i ostale popratne vijesti, navedene dvorane mogu se donekle usporediti sa velikim infrastrukturnim projektima kao što je bio tunel Učka.
I tunel Učka bio je jedan početni oblik javno privatnog partnerstva. Premda to nije bilo takvo partnerstvo, može se iskoristiti kao usporedba i to u dijelu u kojemu su upravo građani kao privatni subjekti koji su dijelom financirali tunel, konačno mogli početi koristiti tunel kada god im treba i to kao javnu investiciju.
Međutim, premda su sudjelovali u sustavu plaćanja izgradnje tunela, sada ga ponovno moraju plaćati. Logika bi trebala biti da oni koji su nešto plaćali, to nešto mogu i koristiti džabe.
Mogu li građani koristiti dvorane kada požele? Naime, i dvorane u državi dijelom su sufinancirali građani, i to posredno. U velikom broju slučajeva gradovi plaćaju privatnim investitorima najam ili troškove dvorane. Pri tome treba uzeti u obzir da se gradski proračuni u velikoj mjeri pune upravo uplatama građana, od različitih poreza, administrativnih davanja, pa sve do komunalne naknade.
Pregledom Proračuna našega grada, možemo procijeniti da se oko 20% prihoda grada puni uplatama građana. Od ukupnih iznosa prihoda grada, oko 10% se godišnje koristi za plaćanje najma dvorane Žatika. To znači da se oko 2% od uplata koje generiraju građani uplaćuje za najam dvorane "Žatika".
Tom logikom, to znači da bi građani mogli 2% vremena godišnje koristiti dvoranu "Žatika", džabe, obzirom da ju posredno plaćaju. Tih 2% vremena godišnje čini oko pola sata dnevno.

zzlevak