Nikad nisam uzimao zdravo za gotovo pisanje bilo kojih novina o bilo čemu. Pa niti o ovom 48-godišnjaku kojega su priveli sinoć u policijsku postaju gdje je i prespavao. Siguran sam u jedno: spavanje u policijskoj postaji bolje mu je bilo nego gdje inače spava. Iskreno, ne znam kako je kod policije spavati, ali staru kamenu kućicu koja je u centru Vrsara, bez struje, vode i minimuma higijenskih uvjeta u kojoj naš sugrađanin živi već od 1993. godine, malo tko bi poželio. A novinar izvještava javnost "za kojeg se ispostavilo da se duže vrijeme odaje skitnji, kao i da prosjači u ugostiteljskim objektima na području Vrsara i Funtane." Dakle, mogli bi odmah otvoriti nešto poput mjesta za azilante i emigrante, pa ga deportirati nazad gore u Varaždin. Koji će nam vrag tu neki Damir, jer se tako zove. Njega svi znaju koji živimo ovdje. Ne prosjači, pita samo one koje poznaje i koje misli da će mu dati: "znate gospon, fali mi jedna kuna da popijem kavu…" ili  "gospon", oslovi ga po imenu " možete mi…, fali mi da kupim kruha. Znate, imam neku konzervu, ali mi fali kuna za…" Kada mu daš kunu, a obično ne uzimam to kao prosjačenje, već više kao njegov "način življenja i snalaženja da preživi u ova i ovako bremenita vremena za nas građane, a kamoli nije kriza i teško i njemu, kojeg proglašavamo skitnicom, jer ne radi nigdje i jer je narušenog zdravlja. Još prije dvadesetak godina, dok je bio relativno dobrog fizičkog zdravlja, dobivao bi posao, nije birao jer nije nikad bio u prilici da bira, jer je takav kakav se rodio, nije imao one mogućnosti i sposobnosti koji su imali i koji su to i iskoristili. To mu je takva karma, rekli bi neki.
Da istina, naše životne sudbine su tu gdje jesu i mi s njima živimo ovaj život. Sve je manje posla, a za našeg sugrađanina Damira, sve je manje od manjeg. Nema ni zdravstvene zaštite. Živjet će tako, hodajući od trgovine do trgovine, da zamijeni plastičnu bocu za neku kunicu, a možda mu stigne i za neku pivicu. Dobro je jeo, pa bi mogao i popiti. Dok jednog dana ne vidimo više onu osobu, neuglednu, zapuštenu, ali ponekad i obrijanu i s "novim" hlačama na sebi ili nekom izlizanom i istrošenom jaknom, ali manje prljavom od one od jučer. Ma možda je bio na biciklu ili je gurao kariolu s plastičnim bocama, pa ga nismo vidjeli. Ili ćemo čuti nešto drugo, znaš da je onaj…, našli ga…ma da ma kad, pa ja sam ga vidio jučer, ma ne, ne nije jučer, čekaj, kad ono bi, a da prije tri dana sam ga vidio ispred trgovine…
Nismo ni mi daleko od njega . Zamislimo sebe da nam sutra ode firma ili da postanemo višak tehnološki ili neki drugi, u svakom slučaju si suvišan bilo gdje ako nemaš posla. Pa i doma. Ma to se ne može desiti, moja firma je stabilna, pa ako se i nešto slično desi, snaći ću se ja. Da, a što ako se ne snađeš. Kažu da su druga vremena, da je sad teže se snaći nego prije. Eto, naš sugrađanin "skitnica" nije se snašao, nije uspio, nije imao sreće, nije mu bilo dozvoljeno da bude bliže Bogu dok je ovaj dijelio što se za podijeliti dalo i imalo. Reče mi da vjeruje u Boga. Kog Boga mislim u sebi, pa ako ima Boga, šta je onda zgriješio Bogu pa da mu dodijeli ovaj stil življenja. Osobno mislim da je problem u nama. Najlakše je šutnuti nekoga, gurnuti ga ako je posrnuo, maknuti ga iz svoje sredine, jer ća će nam takovi ovdje kod nas.
Da, takvi smo ti mi uzoriti građani. Ne samo Vrsara i Funtane, već svuda je to tako. Svako mjesto ima svoje beskućnike, samo što se stidimo to javno reći. Najlakše je okrenuti glavu, jer nas se to ne tiče, pa uostalom, šta bi trebali mi uzoriti građani učiniti. Ma daj, pusti te tlapnje, ne zamaraj ovaj pošteni narod, koji je uz jutarnju kavicu u toplom domu ili kafiću, otvorio GI ili na internetu da puni glavu s najsvježijim informacijama, kako bi sutra mogao reći kako on to sve zna i kako je informiran iz prve ruke, interneta ili novina.
Na žalost, nije on jedini u Vrsaru koji je tu godinama među nama. Ima ih što ih ja osobno znam, desetak, spavaju tamo gdje spavaju, to oni sami najbolje znaju kako im je i šta briga nekoga od nas ko gdje spava i kako je kome.
Jesi li naručila naftu ili plin pita muž ženu, jer se žale da je hladno u kući. Pa uključi grijalicu, znaš da sam naručio, ali ne znam što ih nema. Jer hladno je ove dane protekle bilo. Cijela zima bila je oštra i suha i izuzetno hladna. Zima koju ne vole ovi beskućnici i kakva se ne pamti dugo, da je bila tako s niskim temperaturama ovdje kod nas u Vrsaru. Znaju ti sugrađani da je bilo jako hladno, ali neće priznati, koji su kako tu s nama u Vrsaru, Funtani, Poreču, koje skoro svakodnevno sretnemo, čak češće ih sretnemo i vidimo vani, gdje zaviruju u kontejnere, nego naše susjede. A kako i ne bi, lako je zaključiti: susjedi uz TV, toplo na kauču, sprema se ručak, zima je, sve miruje, ne radi se još, a i rano je i u kampanji delat ili pak pripremati objekte za sezonu.
Je li se netko od nas zapitao kako je njima, jer svako mjesto ima svoje "skitnice" koje čine mjesto takvim kakvo je i sa skitnicama i građanima. I jedni i drugi imamo pravo na život. Kakv život? Zato su naše "skitnice" kako ih zovu , valjda je to po zakonu, jer da nije, onda bi mogli ovi koji ih zovu po tom imenu, mogli završiti zbog vrijeđanja i biti privedeni. Ma neće, jer oni su zaposleni, imaju delo, a skitničari nemaju delo, nemaju gdje spavati, nemaju šta jesti, pa šta čekamo?!
Zbogg narušavanja javnog reda i mira, treba im dati izgon pa neka očistimo naš Vrsar od ovakvih i njima sličnih. Neka idu tamo odakle su i došli. Žalosno je, ali eto kod sudca je dobio takvu kaznu: na 6 mjeseci izgon sa Poreštine.

P.B.