Porečka je publika preksinoć u teatrinu Zajednice Talijana imala prigodu uživati u predstavi »Dramma Italiano/Kuća cvijeća koje leti« Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca. Djelo je to jednog od najznačajnijih suvremenih talijanskih dramskih pisaca Edoarda Erbe, napisano po narudžbi za šezdesetu obljetnicu osnutka Talijanske drame. Upravo je to razdoblje nakon Drugog svjetskog rata u razrušenoj Rijeci dočarano, kroz priče likova koji smješteni u kući odbjeglih Židova očekuju dozvolu za optiranje, odlazak u Italiju.

Sam Erba kaže da se drama iz naslova odnosi na zlo koje su počinili Talijani u Istri i Rijeci za vrijeme fašizma, na odluku o odlasku ili ostanku koju su Fjumani 1948. godine morali donijeti, na radnike koji su iz Monfalconea dolazili »graditi socijalizam i ostajali smrvljeni u sukobu Tita i Staljina«… Pritom indirektno ukazuje na jedini mogući put – mirni suživot s poštivanjem različitosti.

Priča u kojoj se izmjenjuju iznimno dramatični, dirljivi i duhoviti elementi razvija se prvenstveno oko likova nekadašnje glumice Else (izvrsna Elvia Nacinovich), koja je zbog moždanog udara izazvanog ratnim traumama prestala govoriti, i geometra Polana (Mirko Soldano), sramežljivog i ljubaznog mladića čija se mračna tajna otkriva na kraju – za vrijeme rata je odavao imena i podatke o ljudima koji su zatim stradavali. Između njih dvoje se razvija neobičan, na određeni način romantičan odnos, dok je on s uspjehom pokušava ponovno naučiti govoru. No, sve na kraju propada zbog grubosti Elsine sestre Iucci (Rosanna Bubola) koja za nju nema suosjećanja i vraća je u svijet bez izrečenih riječi ili kako ih ona zove »riječi koje lete«. Pojedini su gledatelji to pratili gotovo bez daha, dok su se drugi uživjeli i poluglasno komentirali.

A riječima, točnije jeziku, pripada posebno važno mjesto u ovoj predstavi. Likovi koriste talijanski i hrvatski jezik te dijalekt što ih karakterizira. Sama Elsa utjelovljuje ljubav prema jeziku upravo zbog nedostatka moći govora, dok za ovdašnju talijansku nacionalnu zajednicu on simbolizira opstojnost u kojoj je važnu ulogu imao kontinuitet Talijanske drame. Veza teških životnih situacija s kazalištem je lik mlade Dori (Sara Bellodi), a glume još Bruno Nacinovich, Alida Delcaro, Teodor Tiani, Toni Plešić, Lucio Slama i Elena Brumini.

Redatelj Lorenz Loris kao uvod donosi kratku projekciju dokumentarnog filma o radnim akcijama u tadašnjoj Rijeci, a zatim se nakratko pojavljuje more koje s jedne strane predstavlja Rijeku, a s druge nestalnost i neizvjesnost situacije u kojoj se nalaze likovi. Otvaranjem zastora ukazuje se unutrašnjost kuće s vratima i prozorom koje je kreirao Anton T. Plešić, svjetlo potpisuje Boris Blidar, a glazbu Bruno Nacinovich.

K. Flegar, Glas Istre